Kriminalno dosadan blog

nedjelja, 11.09.2011.

Za naslov nemam inspiracije, sve sam potrošio pišući tekst

Umjesto posve romantične atmosfere koja je obično povezana sa prašnjavim mjestima koja dugo nitko nije posjećivao, a bila su nekome dom, a koja se dogodi u trenutku kada netko drugi otvori vrata, prozor, dugo zaključani podrumski ulaz ili slično, ova priča započinje upravo otvaranjem, čega, gdje, na čemu, kada i zašto – zapravo nije bitno. Karakteristično je kako je kombinacija zvuka i mirisa, nakon otvaranja toga što se već otvorilo iz našeg junaka izmamila uzdah, zapravo, budimo iskreni, urlik:
- U tri pičke materine, kako je tu sve zapušteno!
Te se potom prolomila sva dugo nakupljana tišina iz naslaganih kanti sa sasušenom bojom, nestabilno položenih fotelja, nešto starih tepiha, par ljestava, hrpe alata, jednih tački, par madraca, dva-tri kreveta,... uglavnom svega onog što se može ionako pronaći na kojekakvim mjestima u zapuštenih kućanstava, i to baš nekako u istom trenutku kada se naš junak, (digresija prva: identitet mu za početak i nije previše bitna stvar, a i "junak" načelno ne mora značiti kako jest muškarac, odnosno ili tko zna zna, tko ne zna, nije čitao Dostojevskog (digresija druga, odnosno prva u prvoj: obično se veli, tko zna,zna, tko ne zna njemu dva, e pa dvojka je obično i bila ocjena onima koji za lektiru, eto, "ma, baš nisu pročitali Dostojevskog, ali eto sve ostalo... da?... Anu Karenjinu... da to je priča o maloj desetogodišnjoj djevojčici imenom Kozeta koja prodaje žigice i... nije?... kako nije?... pa čitao sam... no, dobro nisam... ")), dakle upravo u trenutku kada je našem junaku orijentacija postala poprilično otežana budući je glava završila tamo gdje su do malo prije bile noge, koje su, isto tako, poletjele prema prethodnoj poziciji glave, pa se naglo spustile na sasvim neočekivano, pomalo mokro mjesto (ko za vraga jedna je kanta boje bila otvorena poprilično nedavno, te još nije stigla dobiti onu, pravu, debelu sasušenu koru, već sako tanku pokoricu, što nije izdržalo te je dotičnim nogama dalo malo drugačijeg kolorita, točnije, tišina koja se prolomila, poklopila se sa promjenom položaja junaka nam našeg.
Za sve Vas koji ste do ovog trenutka već obrisali znoj, uzdisali i tražili točku ili bilo kakvu drugu interpunkciju koja bi Vam omogućila da odahnete od toliko napetosti, objasnimo – junak je pao preko hrpe ostavljenih raznoraznih stvari i usput nogama uletio u ne dovoljno sasušenu kantu boje, pri čemu sama boja u kanti i nije toliko bitna, (znam da Boja skuplja potpise na peticiju privlačnog naziva "I mi boje smo bitne").
- Uhhhhh!
- Ne uhći
- Tko je to?
- Da ti velim da sam tvoja savjest, znam kako bih završila
- Dobro, nisi savjest, mada mi se čini kako bih radije da jesi, a tko si onda?
- Janja
- Janja?!? Koja Janja?
- Dobro, koliko Janja poznaješ?
- Paa... – i počne brojiti na prste
- Daj, Maurice, ne zajebavaj
- A, ta Janja! Pa što ne kažeš
- Pa rekla sam...
Ostavimo dakle Mauricea i Janju u onome što oni drže dobrim i produktivnim razgovorom i posvetimo se nekakvom, dakle, objašnjenju, jer, vjerujte mi, iako je ovo sve skupa možda dobro započelo, nemam niti sam dovoljno strpljenja odugovlačiti, pa ću to onako, in medias tres... Dobro, tres je već bilo...
Tko se više ne sjeća, pred Vama su Maurice Čavlek, pomoćnik i prijatelj Gabriela de Mefista i Janja Krpić, Gabrielova što god da jest već, Lucifera starog kći, te dižu prašinu, nakon što je ta ista prašina, popraćena tom gromoglasnom tišinom, stajala i nakupljala se 11 mjeseci.
U nastavku, koji vjerojatno neće biti za 11 mjeseci, no, tko zna (jer nitko ništa ne zna, i za to se dobije dva, ne... krhko je znanje), čitajte više o suvremenim metodama čišćenja i sredstvima za čišćenje, pri čemu najavljujem i posebnog sponzora, tvrtku "Čisti pakao" d.o.o. Devetokružna 10, treći kat, soba 666, Pakao.

nedjelja, 17.10.2010.

Unzip me gently by Beduin

... formirano hipermagnetsko polje nagovijestilo je bijelu rupu... raspakiravanje je započelo...
- Halo, - razdrao se Gaind...- koja je budala pokrenula ovo?!?.Želim njegovu glavu na pladnju... i ne zaboravite jabuku, da bar nešto pojedem!!!
U tom je trenutku, Ardingdint, nonšalantno lezeći u naslonjaču kontrolnog punkta, dočekao
glavnog kontrolora i revizora Trangusa koji mu je predao naredbu za početak raspakiravanja skladisnog prostora.
Lijeno zavaljen, Ard je udario po konzoli približno na mjestu gdje je senzor inicijatora otvaranja polja i pospano ispružio ruku unazad...
- Dajte da potpišem formular, pa možemo dalje.
- Huh?!?...- odvratio je debeli revizor...- Kako molim?
- Formular TX-819234-RAPK/sklad-123/d za potvrdu početka inventure raspakiravanjem... – reče Ard, pomalo nervozno iščekujući pojavu ploče s formularom na kojem su sadržane sve potvrde potrebne za... toliko opsežnu radnju...
U krajnjoj liniji, prikupljanje potvrda i svih mogućih i nemogućih pečata traje je dobrih 300.000 godina...
Otisnuti oblik formulara je napušten već davno, jer, brojem listova i količinom teksta, dosiže format par tomova enciklopedije Hermetice, najopsežnijeg magijskog šalabahtera u cijelom poznatom svemiru.
- Ovaj...a kad je to trebalo? - zapita u iščuđavanju viši revizor Trangus.
- A kaj misliš zakaj nije bilo revizije ovoliko dugo? Si nor? – upita Ard.
Zadnji revizor se je, sa svom inventurnom komisijom odmetnuo, i sada napada konvoje negdje oko Betelgeze... i jako je nemilosrdan kad mu se spomene bilo kakav oblik popisa robe, a pogotovo ako se spomene inventura skladišnih stanica u otvorenom svemiru.
- Skladištaru Gaind...o, skladištaru Gaind, - podsmješljivo ce Ardingdint... - ovo je lažna uzbuna... ponavljam, ovo je lažna uzbuna... inventura se odgađa jer ne postoje... heh... pravni, ako se to tako zove, temelji za istu...
I izvali se cereći se tako da bi i buljousta čudovišta s Traala, kada bi postojala, pozavidjela na takvom osmijehu... a i cijela zubarska galaktička mafija... oh, kada barem ne bi postojala.
- Uf! -...odahnuo je Gaind.
Već je izgledao kao fuzijski reaktor pred raspadom...
Sada mu je temperatura počela lagano opadati i lice mu je poprimalo boju... hm... normalnu, barem za neke rase.
Naime, Arkturijanci bi vas za lagano ružičasto lice strijeljali na licu mjesta, a stanovnicama Venere (za koju se dugo smatralo da je nenastanjena) bi to bio otvoren poziv za rasplod... ali, ma kako potentan naš skladištar Gaind bio, povaliti cijelu planetu bilo bi isto kao i stati pred Arkturijanski streljački vod, samo smrtonosnije.
- Fermaj rupet'nu...gas' to, i pretovari one pelene za Numuse... Već kasnimo tako i tako.
Numusi su gušteroidna rasa, i Ardu nikad nije bilo jasno što će im pelene i kako te pelene uopće, i na čemu – nose.
- Je, šefe... – "moš' mislit kak' to budem sad radil" zavaljeno je uživao Ard u naslonjaču prebacujuci svoje tri noge jednu preko druge...
- Ajd' da barem zakrpam tu rupu...već me živcira.
I tako potpuno bezvoljno ispružio svoja ticala prema konzoli za zatvaranje, pokrenuo par procesa, i ukočio pogled prema velikom ekranu na kojem je pisalo ugodnim velikim žarko crvenim slovima popraćenim poprilično zabrinjavajućom količinom uskličnika i crveno opkruženih bijelih ikseva:



- Aaaaaaa...AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA... - zaurlao je Ard.
U istom trenutku , urlik se je prolomio skladištem(jer je Ard zaboravio isključiti comsat), a viši skladištar Gaind se iz faze hlađenja "reaktora" prebacio u fazu smrzavanja istog, poprimivši tako sjajnu nijansu plave boje u licu, za koju bi vas strijeljalo dvije trećine poznatog svemira, ne samo Arkturijanci...
- Ard ti mala hermafroditska svinjetino... koji si kurac opet sprtljao - derao se trčeći kroz dugačke hodnike stanice.
Taman je uletio u kontrolnu sobu, i isto tako ukočio pogled na ogromnom ekranu iščitavajući istu poruku...
- JEBOTE! Pa zovi tog administratora pobogu...ZOVI GAAAAAAAAA...
- Kako da ga zovem, ti ljudski monopolni izbljuvku, kad je mrtav zadnjih 299900 godina...
- Kak' to misliš... mrtav?
- Jer je neki kreten uzeo humanoida da nam bude Administrator, znajući da jedva žive 100 godina, čime je obilato uštedio na plaći. To tko bi trebao održavati sustav idućih xxxxxxxxxx (dodaj koliko x-ova vec treba) godina, nije bila njegova briga...
Gaind je buljio čas u Ardingdinta, čas u ploču, a žila na njegovom čelu zaista je zaslužila naziv žile-ludare...
- ...Uostalom - derao se dalje Ard, sasvim zaboravivši da ga i dalje čuje cijela stanica, zureći u bljuvajuću bijelu rupu, - sad smo tako i tako najebali, i ja i vi i svi mi skupa s majorom, osim ako se ne dogodi neko jebeno veliko čudo.
Pred njihovim se očima skladište i dalje raspakiravalo tako kako se to nije već zadnjih 300.000 godina, još od zadnje inventure...

subota, 16.10.2010.

Blesava priča bez završetka sa diskutabilnim početkom

- N'Aaargh!!! N'Aaaargh! Gdje si pasji skote?!? N'Aaaaaargh!!!
- Što, boli te nešto? ? začuo je Ardinginta iz susjedne sobe kako se tiho cereka.
- Mene ne, ali znam jedno tronogo djevojče koje će svoje genitalije popodne nositi oko vrata - započne Gaind bijesan zbog N'Argha Rogersa, bijesan zbog ovog prokletog jutra koje je uvijek bilo tu samo po internom satu skladišne stanice u otvorenom svemiru, iako je oko nje neprestano, kako je to i bilo za očekivati, bio onaj, posebni mrak, mrak kojeg je izuzetno teško objasniti bilo kome tko nije barem pet godina proveo na stanici. Poneka zvijezda sa donjeg ruba najbliže maglice, pri čemu je pojam najbliži u sebi nosio popriličnu daljinu, maglice Rielinhy, razbijao je blještavu tamu svojom bjesomučno palećom svjetlošću koja je ovdje zaista putovala svojom brzinom... onom istom za koju je nekim civilizacijama potrebno tisuće godina da ustanove da uopće postoji i da svjetlo putuje.
- Naravno, ako znaš gdje je N'Argh, smjesta ga pozovi da ti ne bi zabio tu srednju nogu tamo gdje je majka priroda i tvoj pijani otac nikada baš nisu zamislili, pa niti u ludilu, ha? OK?
Gaind se ushodao prostorom ne većim od prosječne pseće kućice, ali dovoljno velikim da se po njemu, u uvjetima trogodišnje smjene, posebno bijesan poslovođa može itekako ushodati, samo ako to poželi, ili ima uz sebe upravo N'Argha... odnosno, bolje reći, nema tog istog N'Argha i može si dozvoliti nervozu i s njom povezano gore-dole-ushodavanje.
Da je neko drugo vrijeme, da je najbliža planeta Zemlja, a ne Hiliert i da je ista udaljena samo par stotinjaka tisuća kilometara, a ne četiri svjetlosne godine zračne linije, ili 17 stotinki teleportom ili osam sati hiperskokom, Gaindu bi bilo poprilično teško se ushodati. Prvo zbog gravitacije, koje u ono vrijeme na takvim sklopovim u Zemljinoj blizini jednostavno nije bilo, a drugo zbog prostora, jer su tada, u to vrijeme o kojem Gaind zapravo i ne zna ništa i spominje ga se, vrijeme, samo radi približavanja nekih razmjera čitateljima koji dolaze uglavnom iz prošlosti, dakle tada su prostori u kojima se boravilo bili veličine pseće zdjele za vodu, u usporedbi sa sadašnjim veličinama pseće kućice.
- Do vraga! Gdje je? Zvao sam ga prije pola sata, pa da je i na putu na Hiliert, teleportom bi bio brže tu nego što njemu treba sa donjeg nivoa! Da mu svi vrazi potpaljivali tu njegovu pletenicu na bradi!
Trenutno, osim što se N'Argh nije uopće pojavljivao, prva slijedeća stvar koja je Gainda smetala bila je jutrošnja ribačina kod šefa, isto takvog tronogog blesana kao što je i Ardingint, zbog čega se Ardingint naslađivao mukama svog nadređenog i kesio se onome što će se desiti kada se N'Argh napokon pojavi.
- Prvo mi najavi nenajavljenu inventuru, a nakon pola sata me pozove, oriba me kao balavca i najavi reviziju! Bogovi dragi, dvije stvari odjednom! Što li se 'tamo gore' događa?
Ovo 'tamo gore', u uvjetima u kojima se skladišna stanica u otvorenom svemiru nalazila, potpuno je irelevantan pojam.
Gaind je i inače bio poznat po ovako slikovitom izražavanju koje ga je često dovodilo u značajne neprilike. Opće poznata priča je ona sa fregate H-17 kad je nadređenog poslao u rodno mjesto pa je za kaznu morao pojesti vlastiti jezik na salatu. Liječenje je trajalo dugo, jezik je još jedno vrijeme nosio u flašici dok je rastao, tako da i dan danas zapada u 'blagorječivost' kad bi netko pred njim počelo govoriti tako kako Jokliti govore Svejezik.
O Joklitima i njihovom izgovoru Svejezika bi se dalo štošta napričati. Važno je samo napomenuti da su izričito bili uvijek protiv automatskih prevoditelja što je često izazivalo mnoge nesporazume pa i četiri galaktička rata.
No, dešavalo se da mu jezik otkaže poslušnost i počne se previjati u ustima i palucati što mu je priskrbilo nadimak Zmijanac.
- Doslovce trebam tog smotanog N'Arhga, više nego sintetički kruh u dušniku!?!
Zaboga, pa N'Argh je predsjednik inventurne komisije Gaindovog skladišta i glavni računovođa skladišne stanice u otvorenom svemiru. Bez njega se ne može nikuda. Nikuda!
Sada mu je trebao N'Argh, a N'Argha, prokletog li imena, nije bilo.
- N'Aaaaaargh!!!! Svi te Jokliti izgovarali! Gdje si pasji skote?
- Dobar dan svimaaaa! Lijepog li jutraaaa - izgovorio je N'Argh tog trenutka, ulazeći u Gaindovu prčvarnicu koju je ovaj ponosno zvao kancelarijom, otežući i zapijevajući na zadnjem samoglasniku svake rečenice, kako je to već bio običaj na Hiliertu tog vremena među pripadnicima donjeg srednjeg sloja, koji su se obrazovanjem izdigli nekoliko razina više... doista, cijeli je Hiliert naseljen tako kako Zemlja u svojim najslavnijim danima nikada nije bila (što će reći kada je imala 65 milijardi stanovnika, od čega 15 milijardi nad zemljom i 50 milijardi pod zemljom, baš negdje neposredno prije no što je započela evakuacija svih 65 milijardi, a zbog pretvaranja Jupitera, sasvim nenamjerno, u drugu zvijezdu budućeg binarnog sustava, u čemu su prste, a i dosta drugih svojih prekobrojnih udova imali upravo Jokliti, koji su bili, na nesreću ljudske rase, prvi vanzemaljci sa kojima se čovjek susreo)... i doista, donji srednji sloj Hilierta, mjesto na oko 70 kilometara od površine, što je bilo negdje otprilike 5 kilometara iznad prave površine, za koju više nitko nije znao kako izgleda, bilo je prepuno takvih kao N'Argh, pa i gorih, koji su znali podmetnuti leđa ili platiti boljima od sebe, kako bi poboljšali svoj društveni položaj...
- Što nam predstoji danas lijepoga za raditiiii?
- Ne ponašaj se kao pijana kurva na hibridinu! Što ima za raditiiiii??? Da ti ne bih rekao što ima za raditiiiii... Aaaaaaaaaa!!!!
- Daaa. Što ima za raditiii? - priključi se Ardingint koji je odjutros samo čekao dobru zabavu.
Gaind je došao neobrijan na posao, podočnjaka do koljena, onda su ga zvali šefu, vratio se k'o duga, barem njen ljubičasti dio i od onda urla gdje je N'Argh? Stvarno, barem prema Ardingindu, predstojao je dobar, jako dobar dan.
- N'Argh,... tko li ti dade takvo blesavo ime, da mi je znati? - više za sebe reče Gaind.
N'Argh utone u misli. Ime je dobio zbog srca svoje majke, koje je posve pripalo jednom glumcu koji je igrao lik Klingonca N'Argha u 7655-oj. sezoni ST-a. Smetao mu je taj detalj, pogotovo kada je konačno otkrila, nakon stotine neodgovorenih pisama, da njenog omiljenog N'Argha igra hologramski glumac jer nitko nije želio igrati Klingonca, što pak vuče korijene iz vremena predgalaktopubličke ere i nekih zavrzlame sa 'glavnim' Klingoncem koji je za sebe tvrdio da je reinkarnacija nekog Ladena i 'tako' se onda i počeo ponašati. Takve su se, a i slične misli motale N'Arghovom glavom, dok ga nije prenuo Gaindov cerek koji se ubacio upravo usred priče o onome o čemu je i N'Argh razmišljao:

- I, kužiš, onda su ju otprašili iz studija uz komentar da su čuli za svakakvu perverziju ali ne i za seks sa hologramom - a onda Gaind naglo spazi da ga N'Argh bijesno gleda, poljubičasti, zagrcne se, otrese glavom i reče:
- Dosta priče, na posao!
Iako je od osvita čovječanstva prošlo već barem pedesetak tehnoloških i znanstvenih revolucija, zadnja stvar koja će se ikada promijeniti biti će - inventura. To je još valjda jedna jedina ljudska aktivnost, osim spavanja, koja još nije podlegla napastima modernizacije, te se još uvijek radila na komadu papira sa ispisanim artiklima, uz pomoć olovke i brojenja, ili barem uz primjenu elektronskih ekvivalenata papira, olovke i brojenja. Tako je bilo i ovdje.
- Na posao? Odakle da počnemo?
- Pa... od početka... gdi je a-g?
- A-g? Zadnje su ga imale čistačice... – reče N'Argh,
To je Gainda opet natjeralo da promijeni farbu u ultrabolesnoinfrazelenu.
Opće je poznata činjenica kako su čistačice, točnije, "robočistačice" stanicu napustile prije šest mjeseci (po internom vremenu) i da odonda od njih ostaje samo vic, koji otprilike ide ovako: - "Ma, letit' ćeš ti meni kroz smetni otvor!", nakon čega svi popadaju na pod od smijeha.
– Nego, Gainde, zanemarimo li nedostatak a-g, hoćemo li skladište raspakirati odmah sada ili ćemo ga unzipati policu po policu? – Gaind je tu pokazao zavidnu sposobnost poprimanja raznih boja.
Za raspakiravanje skladišta treba je na vrijeme, što znači oko 10 godina unaprijed, obavijestiti dvije obližnje galaksije da se ne uzrujavaju kada im se u idokrugu (što znači udaljenost od oko stotinjak svjetlosnih godina) pojavi bijela rupa.
Bijela rupa posve je suprotna pojava od crne rupe i karakteristična je za raspakirana skladišta na skladišnim stanicama u dubokom svemiru, poput ove. Ne samo da iz tih bijelih rupa bježi svjetlost, bježe police, sadržaj polica, pokoja robo-čistačica ako je ostala zaključana u skladištu, različiti sadržaji povjerljivog karaktera koji su baš zbog tog karaktera (a mora se priznati kako je to zaista gadan karakter...) pohranjeni upravo u tom skladištu, e da ih se ne bi nikada otkrilo (no, možete misliti koliko ti sadržaji vrijede u te dvije susjedne galaksije... otprilike isto toliko koliko i naftna mrlja farmi kamenica u onome što je prije desetak tisuća godina bio Meksički zaljev)...

ponedjeljak, 11.10.2010.

Na istoku stare priče... na zapadu ništa novo

© Electronic Arts



Sve mi se to iskombiniralo, onako, na bezveze, na nagovještaj, na znam, propasti svijeta, čega li, koja dolazi lagano, ali sigurno...

Zato, sada patite uz gore i dolje priložene "melodije"... što se mene tiče, možete ih pustiti i zajedno... ne uklapaju se jedna u drugu, ali kakofonija koju proizvode je izvrsna... preporučam... toplo. Umjesto čaja, kave ili drugog toplog napitka... mislim, uostalom, boli mene ona stvar (a vi mislite koja je to stvar) za to što vi pijete toplo, a što hladno... ako vam baš odgovara hladna juha i toplo pivo, izvolite.
Javim se kad odspavam... zimski san.

© Roger Waters and Alan Parker

Simboli i određene riječi koje možete čuti u priloženim glazbenim brojevima nemaju veze ni sa čime, nikakvom političkom ili sličnom (dez)orijentacijom, tu su samo zato da vas mogu - dotući.



A vi si mislite... nekaj sam trebal nadrobiti...

nedjelja, 10.10.2010.

Zašto se stalno češeš?

- Čini mi se da imam uši.
- Ja ih nemam, ja sam zaštićena...
(zaštićeno registrirano ime sredstva) efikasno štiti od ušiju vaše nasade krumpira!

Sjećate li se te reklame?
Ja je se nažalost sjećam.

E, a kakve veze uopće to ima s bilo čim?
Pa stalno gledam da li sam nešto novo objavio! Ergo, stalno se češem.
Sprdnji usprkos, evo mi sada materijala... za gledanje...

Ajde. Objavio si nešto klipane, idi pogledati što!

Gledate li 1001 noć? Meni tu i tamo pobjegne pa pogledam. I hvalim se sam sebi što sam, eto naučio barem jednu riječ Turski... Ajde!

ponedjeljak, 04.10.2010.

Broj Zvijeri

- Gabriele!!!...

- GABRIELE!!!

- GABRIELE!!!

- Što je?
- Kakve to vražje očenaše mljeckaš?
- Šefe, opet ste čitali Prosjake i sinove?
- Khm… -

- Gabriele, ako ne mogu čitatelji, ja mogu... čitati misli… prijetiš se?
- Čime?
- Pa ono… pronicavost, pa dolazim, vraćam se…
- Ma …
- Ma nemoj ti meni ma…
- Ma nemojte vi meni ma nemoj ti meni ma!
- Ma nemoj ti meni ma nemojte vi meni ma nemoj ti meni ma!
- Ha?!?
- No, da… sad si me smotao… da… dakle… što hoćeš reći s tim Ivanovim stihovima?
- Mislite iz Otkrivenja?
- A što ti misliš da ja mislim?
- Pa ne znam, još uvijek nisam telepat…
- Dobro, onda … - ovdje isto treba pronicavosti, te tko je pronicav, odgonetnuti će kako je Lucifer prešao rukom preko cijelog lica pokušavajući ga, uzaludno, zgužvati više no što uistinu jest – …mpffffh….da, mislim na stihove iz Otkrivenja…
- Pa, ništa specijalno, zapravo… možda samo želim nagovijestiti…
- Što? Svoj drugi dolazak? Koliko ja znam Mesija još uvijek nije sasvim do kraja odlučio hoće li doći ili ne… znaš i sam kako stoje stvari sa isplatama honorara… a ti nisi Mesija… ili sam ja u zadnje vrijeme nešto propustio? Ono… mislim…
- Ma ne… nisam to htio reći… htio sam reći kako ipak mislim da bi bio red da me se izvadi iz ove paklene gabule u koju sam se sam uvalio…
- Previše misliš moj Gabriele, previše misliš…
- Ali…
- No, nek' ti bude, do slijedećeg ću puta razmisliti što i kako da ti smjestim…
- Molim?!?
- Pardon, što i kamo da ti ga smjestim…
- Ha?!?
- No, hajde k vragu, mada ti je to trenutno teže nego ikad, kad si tu di si… razmisliti ću do slijedećeg puta kud ću s tobom…
- Šefe?
- Hmmm?
- Ima Janja dobre noge ha?
- Aha, ima… huh?!? Što?!? Ne… ne… ovaj…
- Jesam vas…

utorak, 14.09.2010.

Za sve one koji nemaju Pojma... a i o Pojmu pomalo...

Dakle, ponovimo, jer...
Molim suseda Štefa da se, predi si streli tog svojeg fačuka kojega ni delal, ali ga školati mora, smiri i svede svoje doživljaje na razumnu mjeru, kako bih ja mogao nastaviti gnjaviti reliquiae reliquiarum publicum honorabilis, kako svojim (ne)znanjem latinskog tako i proteklim događajima koji, kao da su se događali svima oko mene, samo ne i meni.
Negdje u bespućima pakla, autor me ostavio da pijan plazim po podu i jedva ležim bez pridržavanja, dok se on usredotočio na slanje vražje matere u vražju mater...

Huh... ak' sad velim u božju mater, kaj se bu dogodilo?
- ...
No, barem se tu ništ' ne događa... no, to da se u tim sferama ništ' ne događa pokazuju nam nekakvi čudni događaji po kojekakvim "stranjskim" zemljama, ali da ne politiziram ionako dosadan tekst, vratimo se glavnoj temi:
Pijan, plazim, doslovno dnom pakla, iako je Luciferova kancelarija malo povišena, onak' na podestu.
Znate da u životu postoje trenuci u kojima vam se počne vrtjeti film pred očima, i meni u tom trenutku padne na pamet da mi se, ako se dobro sjećam, kod jedne takve projekcije sve zaustavilo, i da sam ostao bauljati oko tog projektora, pokušao zaustaviti kotač povijesti, što li... dakle autor me zajebo, i od onda i mene i vas, već skoro dvije godine vrti u nekakvom kotlu u kojem bi se odonda štošta skuhalo, pa i pokoja afera... opet ja pokušavam ubaciti dnevnoploitička sranja tamo gdje ih nikad nije bilo... pa koji mi je vrag danas?
- Poštovanje šefe, da, šefe, da, vi ste gospodine Lucifere moj jedini vrag i neću imati drugih vragova osim vas. Klanjam se šefe...
- A ja? – u tom trenu upita Bog, sišavši na oblaku... ma da... trebao je sići još kod prve božje matere, ali kak' to već ide, oblaci su spori, atmosferske prilike nisu dozvolile spuštanje u niže sfere, pa sam se zadnjih par minuta i mogao raspričati o koječemu – Što?
- Povuci to što si rekao... nismo mi baš takve oštrokonđe – reče jedna Prilika, no odlučio sam se na ignoriranje, te nastavih:
- Pa ako mi je Lucifer jedini vrag... a i pitao sam koji mi je vrag danas... onda ste vi moj jedini bog...
- Dakle sve u skladu sa zapovijedima?
- Smjerno i ponizno, sluga pokoran... – šljap! – Hej!!! Kaj je to?!?
- Hmmm... Pljuska!?! – to Lucifer, mislim da se ne izgubimo u dijalogu tri osobe...
(izemti sve kakav je to onda dijalog... to je više trijalog...))
- Da Gabriele, jedna mala vragolasta pljuska! – primetnu Bog...
- Dobro je kolega, ne morate objašnjavati
- Svakako cijenjeni i uvaženi Lučonošo, ali to je bilo jače od mene...
- Ali, kolega...
No, dakle, dok se njih dva prepiru, a vjerujem kako će nam još upadati u ovo razjašnjavanje mog tamovamanja i vamotamanja u zadnje dvije godine, pokušati ću nastaviti sa logorejom...
- A... nećeš završiti, kao mnogo puta do sada?
- Ne Maurice, neću...
- Jesi siguran? – ah, taj mazni glas,... i nije Mauriceov, definitivno... da ne biste mislili kako naprasno promijenih seksualne preferencije
- Siguran sam Janjice, posve siguran...
- A... Gabriele? – a to je pak nova Luciferova žena, dakle stvarno:
- O, kvragu i kjarcu, a da me ostavite na miru?!? Jebete me kroz zadnjih valjda pedeset zapisa sa tim dijalozima i prepucavanjima!!! Pa kaj vi svi skupa ne kužite da se motamo na mjestu?!?
A Mjesto me pogleda tužnim očima, malo strese glavom po kojoj mu se motamo, slegne ramenima, uzme pod ruku Šapat i Inspiraciju te se uputi u daljinu, pri čemu je Daljina rekla kako svo troje smjesta nek' izvole marš van jer zatvara, ne trpi da joj se kojekakvi propaliteti motaju po lokalu u sumnjive sate, da bude zvala policiju, da treba još napraviti obračun, počistiti lokal, predati nofce u noćni trezor i sve to z biciklom, jer joj je auto na servisu i ne bude sad tu zbog nekakvih apstraktnih pojmova držala otvoreno cijelu noć... kaj, hoće da joj inspekcija zatvori lokal, pa kaj si oni misle?!?
No, uglavnom, tako su se Mjesto, Inspiracija i Šapat vratili:
- Dobro, objećajem Vam da Vas vodim na rundu kad ispričam to kaj sam mislil. U redu?
Otkimaše... potvrdno...
Štovano čitateljstvo, daklem, ili kak' bi rekel doktor Bitte iz Kapleskih:
- Also dakle, bitte molim....
Od trenutka kada mi se "ftrglo"...
- Čuj, a kad se to tebi ftrglo? Pa, kaj nisi oduvijek tak, malo, bedast?
...
U ovom intermecu u kojem vi štovani čitatelji čitate ovaj nadasve smireni pasus u kojem ću pokušati izbjeći korištenje skoro svih interpunkcija kako bi tekst tekao što mirnije i dosadnije i nečitljivo nešto poput svađe starog Emeričkog s Kamilom na dvadesetpetoj stranici Krležinih Zastava o kako će se ovaj zapis pojavljivati na Našem Najboljem Prijatelju kad budu tražili Zastave a ne budu ništ' konkretno mogli naći dakle za vrijeme dok vi ovo čitate a stari Joyce se okreće u grobu... JA VRIŠTIIIIIIIIIM!!!!!
(opaska: zajeb'o sam vas, ima nešto interpunkcija... hehehehe)
...
- No, gdje smo ono stali? Aha!
Kad sam htio Povijesti uzeti kotač, i okrenuti ga unatrag, pa provrtjeti film počelo se, redom, događati slijedeće:
Prvo sam...
- Stani!!!
- Maurice... kretenčino... a da me pustiš da dovršim?!?
- Ne!
- Čekaj, zašto?
- O, budale! Zašto?
- Da, zašto?
- Zato jer se tvoj život odvija isključivo na netu...
- Hm, recimo da mi je do ovog trenutka sve jasno... ali još uvijek... – pogled na zajapurenu Mauricovu facu i oči koje samo što nisu izletjele na peteljkama iz glave, progutah zadnju rečenicu – Dobro, i?
- ... a postojiš samo tada kada netko čita tvoje doživljaje...
- Dobro... I?
- Ako sve svoje doživljaje sažmeš, ispričaš ih sad... - udario me po prstima kad sam udahnuo da nešto izvalim – Ne, sad ja govorim... ...u kompletu, nitko živ, a niti itko mrtav neće više htjeti vratiti se unatrag, pročitati tvoje dogodovštine i ti, tvoja prošlost neće biti više tako živi i živahni...
Sad se već moja Prošlost počela mačkasto umiljavati oko nogu. Shvatio sam "da vrag šalu jemle"...
- Gabriele, oprosti, svašta sam u životu uzimao, ali nisam još spao na tako niske grane da uzimam šalu... trava, kokica, hors, kava, duhan, čak i smrdljive čarape, ali šalu, molim, to me vrijeđa!
- Joooj! Joooj! Joj! Joj!
- Kaj sad jafčeš?!?
- Obadvojica, i ti Maurice, i Vi šefe, dajte jedamput bilo kome ko govori... dajte mu da to kaj misli reći veli do kraja... ha? Kaj o tome mislite?... Ma, mislili vi kaj god... Maurice, molim te, nastavi, objasni konačno kaj misliš, jer se buš inače porodil...
- Kaj, vidi se?
- O Isuse!...
- Gabriele...
- Znam, sad si mi iza leđa, Isuse, zar ne?
- Nnda...
- Može Maurice završiti?
- O, joj, da... Maurice, oprosti, izvoli
- U jebate, a kaj sam počel?
- Ono... "neće biti više teko živi i živahni"...
- Aha... no, da, ako sad sve ispričaš zajebi bilo kakvu budućnost, zajebi bilo kakvu prošlost. Nikome ne budeš ništ' pametno objasnil, niko iz tovje priče o samom tebi ne bude ništ' skužil, barem ne onak kak' si ti sam sebi zamislil' da bi trebali skužiti... i... gdi si onda? Ni vrit ni mimo... kužiš?
- A ako ne ispričam? Kaj bu dalje?
- Je, pa kaj te to briga... nije te bilo niti do sad... a sad si odjednom zapeo za kojekakve reminiscencije... pa nisi ti Reminiscentio... ti si Gabriel...
- No, a čitatelji?
- Pa tu je i štos!
- Kak' to misliš?
- Ako im sve veliš ne bude im interesantno...
- Je, i kaj budu onda čitatelji?
- Pa nek čitaju! Tutlek!
- A mi?
- Pa idemo na tu pijaču!
A iza nas su ostali Šala, Prošlost, Šapat, Inspiracija, Daljina,... cijela hrpa apstraktnih pojmova kojima sam obećaoplatiti rundu i za koje je poslije u sutrašnjem jutarnjem prekjučerašnjem broju današnjeg Večernjaka pisalo da su napravili popriličan Nered i da ih je dosta pohapšeno i zadržano što radi daljnje policijske obrade, a što radi obavijesnih razgovora... Poslije se Nered žalio na Odluku i tražio Izuzeće nekih svjedoka, ali Odluka je rekla da ne pozna Nered, dok Izuzeće nije dalo... no, mislim da ste shvatili poantu...
- Čuj, Poanta, nemoj mi sad prodavati da si neshvaćena, znaš?
- Dobro Gabriele, ne budem – reče Poanta i tužno odluta u sumrak (srećom, Sumrak je još bio otvoren...)

nedjelja, 08.08.2010.

Za ovo nisam ja kriv...

- Ma daj, pusti me! Hej... čovječe... stani! Pa jeb'o te... koji ti je...
- Šuti i strpi se.
- Čekaj, a da mi bar veliš kud me vodiš? Pa ne možeš ovako s jednom damom...
- Ti si dama?!? Da si dama, odavno bi sama došla...
- Same dolaze samo kurve...
- No, a što sam ja rekao?
- E, sad da znaš, ne idem nikud!
- Čekaj... kaj je sad?
- Vrijeđaš me da sam kurva... ne idem nikud... pogotovo ne s tobom!
- Ma ideš, makar te dovukao!
- Ne idem! I točka! – i okrene se i odmaršira uvrijeđeno u sasvim suprotnom smjeru
- Inspiracijo! Čekaj,stani... trebam te! Fališ mi!
Iz daljine je doplazio Šapat:
- Javlja ti da će ti još dugo faliti.

ponedjeljak, 07.06.2010.

Najte poseči kuruzu, hvala

Sjedio je tako udobno zavaljen u svoj odavno isluženi trosjed, i milovao je mozak... friško izvađen iz vlastite glave... i mozak je preo... umjesto mačke...
Sjedila je tako udobno zavaljena u svoju isluženu fotelju sa oglodanim bočnim stranicama,... držeći u rukama vlastitu glavu... netom ,friško otrgnutu sa obližnjeg glavodrveta gdje je, kao i obično, nekoliko glava dozrijevalo, neke za kompot, neke za rakiju, a jedna, ona najzrelija – za ramena.
Staru bi glavu obično bacala u komunalni otpad, bez razvrstavanja, jer, kad je zadnji puta pitala komunalce, glavu nisu našli na popisu bio-razgradivog otpada i stoga nije dobila niti kantu za to, budući nema vrta oko stana.
Ustao je, sveudilj držeći mozak u rukama... i u trenutku kada je shvatio da, zapravo, više nema što upravljati njegovim pokretima... kak o je ustao, tako je i pao... a mozak je prestao... presti... nije više imalo smisla, ionako ga nitko ne bi čuo.
Ustala je i približila se ogledalu kako bi namjestila glavu, ali, kako nije vidjela, tako je otvorila prozor umjesto kupaonskog ormarića i nagnula se, bijući kratkovidna, malo previše... ostala je glava na prozorčiću i tijelo na ulici, desetak katova niže, dežurnom forenzičaru na diku i čuđenje.
Pouka ove priče: - ne gubite glavu zbog sitnica i ne čupajte mozak, pokušajte s kosom.
Ćelavi su opet u modi, sudeći barem po Ćelavoj pjevačici.
Hvala Beduinu i Daniilu Harmsu

subota, 05.06.2010.

Squid pro squaw

Upozorenje: osobama slabih živaca ne preporuča se čitati ovu bljezgariju.
... ili što dobijemo kada uzmemo jedno oko i damo za njega zub? Ili obrnuto... uzmemo zub i damo za njega oko...
Damo li oko, a uzmemo zub, uzeli smo nekoga na zub, a ako uzmemo oko i damo zub, ostali smo bez zuba, ali nam se otvorilo treće oko... to vam je sve pobliže objašnjeno u raspravi o čizmi u guzici i torti na glavi ili, skraćeno rečeno - slatka glava sprijeda, straga šupak na visokoj nozi, pardon – potpetici... da ne bi rekli četvorki, što bi bilo logično zaključiti jedino u novogovoru...
Eto, što se dobije ako poznatoj izreci quid pro quo dodamo jedno "s" pri obje imenice... dobijemo lignju za indijanku.
Uvijek sam bio uvjeren kako quid pro quo znači "ti meni, ja tebi", a koristeći se prevoditeljem, ustanovio sam kako to, zapravo, znači – usluga za uslugu i da se, osim na njemački, ta sintagma uvijek prevodi kao lignja za indijanku. Njemački je to gegenleistung. Da je gegenleitung bila bi to protucijev, ili cijev kojom se koristi prota...a i popadija...
Generalno, ako sve gledamo tako doslovno, damo li lignju, vrlo lako možemo dobiti popa... ili barem indijanku koja stalno nešto propovijeda, zapovijeda... lignjom do supruge... stoga... ako ste došli do ove rečenice, tada neka vam bude... i... ne dam svoje lignje... finije su na žaru, sa češnjakom...

utorak, 01.06.2010.

2012 ili neka, neka, doći će i nama konac svijeta...

Prvo recept, ondak - post, ili po Balaševiću "Prvo fruštuk, ondak na put", (što sam ja uvijek čuo kao Prvo fruštuk, onda Knaput, )

E sad, glede kraja svijeta, ta predviđanja jednostavno nisu točna. Pitate kako i otkud to znam?!? Pa, eto, baš jučer čitam na pašteti rok trajanja, lepo piše: "lipanj 2014."
Mislim, haloo!?
Pa valjda proizvođači pašteta znaju?!?
Uostalom, čuo sam, iz provjerenih izvora, kako se od javnosti skriva jedan sitni artefakt koji je pronađen uz kalendar Maya na kojem piše "Mi se samo šalili"!!!
Mogu to zamisliti...
Frajer izrađje kalendar, i sad, dođe do kraja onoga na čemu je radio, sve iskleše ili što li, mislim, ono, na čemu je uopće taj kalendar i napravljen i tome slično, ne... i veli kolegi:
-Čuj, tu mi taman nekaj fali - i to na pravom echt Zagrebečkom Mayanskom iz Chiquimule... to vam je, ako niste znali, Mayanska Dubrava, mada neki izvori smatraju taj kraj više Trnjem, a neki ga više procjenjuju kao Zagorje... otuda i jezik uzet kao najprikladniji prijevod navedene rečenice, a i ostatka razgovora koji slijedi.
- Pa gle, kaj da ti velim... pukni nekaj grdoga
- Kak' to misliš?
- Nekaj, kaj ja znam,... mogel bi recimo napraviti da bu kak' ti jemput došel kraj sveta
- No, ne kužim, objasni
- Daj sim... gle... evo... tu... tu denemo jedno veliko ništ' i onda se budu oni koji budu to čitali splašili i mislili da bu kraj sveta
- A kad bu to?
- Jeee, kaj ja znam kol'ko se bu još sistema mjerenja vremena promenilo do onda... pitaj našeg šamana...
- A čekaj, ne bu zbilja kraj sveta, ne?
- Ma ni u ludilu, gle, budemo pokraj ovoga tvojega, kak buš to zval...
-... kalendar...
-... e, kalendara... jebete koje dobro ime, bum si klinca nazval Kalndar... ha...
- ... pusti to... kaj buš pokraj tog... kalendara... ti bokca, stvarno dobro ime sam zmislil.... slušam...
- ... pokraj budem del ovaj kamen i se bu v redu...
- .... misliš ovaj na kojem piše "Jesmo vas zajebali?"
- Ne, mislim na ovaj na kojem piše "Mi se samo šalili!!!", ovaj prvi je preveč prosti.
- Dobro, glavno da baš nikoga preveč ne splašimo sa tom huncutarijom... a čuj, zbilja... za kad sam ja tu napravil da bu kraj sveta?
- Ček' da vidim... 20 puta 18, pa puta 20, to je jedan katun, pa takvih 20, pa je jedan baktun, pa takvih... - i sad počne brojati na prste, tri put se smota, dva put se zabroji, jedamput mu se čini da ima 15 prstiju na sve četiri ruke... - Pa negde za 13 baktuna, plus minus koji unial.
- Daj, prevedi, naj me zajebavati!
- No, dobro, za 5 hiljada let, frtal stoljeća sim ili tam...
- A-haaaa... no, onda naj im bu... al' sigurno se budu splašili, jel'da?!?
- Ma, sto posto!
- Jako dobro...

I kompići su onda, tiho se smijuljeći, otišli na... pa na Knaput!
Kaj ste drugo mislili?

ponedjeljak, 24.05.2010.

Kamo odlaze akaunti?

Eto, ovako, pošto sam vas držao na tankom ledu... ne, na hladnoj oranžadi... ma ne... držao sam vas u neizvjesnosti... jesam?!? Bili ste u neizvjesnosti dvadeset dana? Pa vi niste normalni!
Nego, ono što me kopka zadnje vrijeme je - kamo odlaze akaunti?
budalo, reći će netko, pa to si već pitao u naslovu.
Ma, znam, jesam, ali od viška glava ne boli, pa zato još jednom... a, ne budem tak zločest...
Mislio sam na ovo:
Možeš oporučno ostaviti, kaj ja znam, (btw, ste znali da F11 daje potpuno zbunjujuće rezultate ako se stisne usred uređivanja posta? ja sad znam... ) kravu, auto, stan... kaj?!? imate toliko toga? ostavite mi onda barem mlijeko, može? Dobro, hvala...
Dakle, možete zbilja svašta ostaviti..., no što je sa digitalnom svojinom?
Kako se postupa s tim?
Vaši mail accounti (podsjetite me da vam jednom reknem koju o mellu i dekstopu), vaši blog accounti, vaši twitteri, vaši face-space-name-place whateveri... kome ćete takve stvari ostaviti... i hoćete li takvo što učiniti?
A ako nećete... ostaviti ćete da trune, da radi magnetsko smeće u bespućima interneta... a nećete stići obrisati profile prije smrti, druge će vam stvari biti na pameti... i zauvijek ćete ostati digitalizirani, u raljama kojekakvih mešetara mail adresama, web stranicama, profilima, vaš će se život nastaviti digitalno, izranjati ćete kao duhovi, kao pop-upi po tuđim accountima...
Ufff... ovo se pretvara u horor... zamislite... radite tako nešto za nekih što ja znam, tridesetak godina, na svojim uber Windowsima 37, onako telepatski pretačete tkest na blog, kadli pop-up: "Remember MadDog Shüythee, he remembers you!!! Booooooo!" i ono mrtvačka glava ili nadgrobni spomenik ili neko slično sranje ostane zauvijek zapečeno u vašim uber-cyber okularima sa bežičnom uberspeed vezom na meganet... a taman ste chatali sa frendicom iz Plutonove orbite, poravnali su se Pluton i Zemlja, i stanica je na "sunčanoj" strani Plutona, pa imate dva sata za chat u kojima poruke ne kasne više od jedan sat, što je sasvim prihvatljivo, pogotovo otkad su instalirali novi space DSL, prije se čekalo i po šest sati na odgovor, sad to šiba da je za ne vjerovati... e, baš u takvom Vam trenutku po običnom, možda čak bakru, doplovi ovakav pop-up i pokuri vam okulare, vezu, pola mozga... ha? - a sve zato jer MadDog nije oporučno nikome ostavio svoje accounte ili ih nije izbrisao prije nego je umro (k'o u onom crnjaku sa škrtom ženom: predi nek' hmerneš, zgasi sveču, kaj se ne bi preveč potrošila...). I sad on vama ovako... pa kako ga nije sram, gad jedan cyberspejsovski... ... i gde ste onda...
Vidite... kad obavljate svoje, zemaljske poslove u trenutku kad shvatite da vam se bliži kraj, pobrinite se i za svoje digitalne poslove, da ne bi bilo "Kuda idu divlji akaunti?" "Dobri akaunti idu u internetski raj, a loši?" i slično...
Poduka: Budite ekološki osviješteni, ne zagađujte digitalni prostor kad ste odavno od svoje nazočnosti očistili ovaj zemaljski...

subota, 01.05.2010.

Jel' vam leg'o il' vam se dig'o? (grah/želudac/kurac)

Zagrebačkih 120 godina tradicije obilježavanja masakra radnika u Chicagu svelo se na plastične porcije, plastične žlice, penzionere koji nemaju druge mogućnosti već odu taj dan u Maksimir umjesto u Caritasovu pučku kuhinju, na parolašenje i nemoć... pa i gorak okus poraza koji dolazi iz čistog osjećaja da umjesto da se slavi praznik rada svi mi hrlimo na te besplatne grahove, a ništa ne činimo da, kao radnici, pokušamo nešto... revolucionarno?
Jasno, kako i bi... sretnici među nama koji još uvijek imaju posao, pa makar i ne bili dostatno plaćeni, šute jer taj posao planiraju, kako-tako, zadržati. Nesretnici koji su posao izgubili imaju dovoljno patnje sa golom egzistencijom i lešinarima sa svih strana da im, tako potlačenima, ne pada na pamet dići glavu... ali... kada dignu... neće biti dovoljno glavosjeka da bi spustili te glave... i to može biti nada za budućnost... samo to... to, onako, Orwellovski, iz duše i očiju Velikog Brata... samo... po Orwellu, ako nada postoji, ona je u prolima... i zato, dok staromislitelji ne trbuhosjećaju Englsoc, želim Vam s(p)retan (is)praznik (ne)rada!!!
E, prije kraja, znate li kako se lako zajebati pa nekome umjesto labor day čestitati labour day? Mada je to, kako nepismeni kažu, isto... zato se preporuča za trudove ipak koristiti, u Engleskom, izraz "contractions"... tek da se izbjegne nesporazum i moguće posljedice istog. Iako bi to, gledajući sintagmu trudbenici bilo... ah... baljezgam...

petak, 30.04.2010.

Dale neje stigel stolnačiti ar su mu - otsekli glavu

Ovim je pismom svojoj ženi Katarini, Petar Zrinski najavio svoju smrt u koju je otišao zajedno sa Franom Krstom Frankopanom na današnji dan 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu.
Pri tome je Fran Krsto Frankopan nakon drugog udarca sjekirom pomogao krvniku tako da je rukom uhvatio kosu i podigao je kako bi ga krvnik lakše usmrtio.



Sada bi ovdje netko, dopisao svoje dojmove, sjećanja (?!?), dodao koji politički pamflet, parolu, kako li štoli, no kako ja nisam netko (da sam ja netko... - nemojte niti zamisliti kako bi to zvučalo da sam otpjevao), ne želim kvariti dojam ovog obavjesnog posta... ne, nije obavjesni razgovor, definitivno, nije (ili?)...
Kad sam već unekoliko pokvario dojam, ali kako imam tu privilegiju da dodatne komentare mogu upisati u post, koristim to da vam još više zagorčam život... hehe... kao da bi bio manje zagorčan da sam ostavio samo post i sliku, bez ove zakrpe koja je ionako dodana kasnije... a zakrpa k'o zakrpa... ako je Microsoftova, tim gore...

Dojmove o tome što se desilo dalje zbog ovakvog umorstva kao što je to bilo ovo prije 339 godina ostavljam vama na volju, dok bi pristalicama i obožavateljima teorija spekulativne povijesti prepustio razmatranje kaj bi bilo da ni bilo to kaj je bilo, ili kak' je to drugi velikan hrvatske književnosti napisal, pomalo zaboravljeni, a u školi omrznuti logoreični bard Fritz Krleža: "nigdar ni bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak nebu"... možda je razmišljao i o Petru i Franu, mada je pisao o jednom drugom razornom događaju koji se desio 98 godina ranije.

četvrtak, 15.04.2010.

Punk ni hin, samo t'ko smrdi kot da jst...

Dragi moji, drage moje, ovo vam pišem sporo jer znam da ne znate brzo čitati... ovaj post koji ćete možda pronaći nakon uvoda koji je pred vama, a pošto me dobro poznate i znate kako kad pišem uvode, ti uvodi pojednu sadržaj, kojeg nije niti bilo, može se vrlo lako desiti da ne bude niti uvoda niti posta, odnosno onog što bi trebalo doći nakon uvoda... yet again, it's yet to be seen, kak' bi rekli stari Grci. No, kaj sam htel reći... početkom travnja sam počeo iznova prvo surfati blogom, a potom, kao što ste, nažalost, imali prilike vidjeti i na svoje sirote oči - i čitati - nešto i počeo pisati. Poučen iskustvom kako... jabuka ne pada daleko od stabla, pogotovo ako je stablo jabukovo... koji mi je vrag, danas me opsjedaju jabuke... opsada Fort Mad Dog-a, jabuke protiv sjevernjaka; obračun kod O.K. voćnjaka i... o Svete mi digresije... dakle - poučen iskustvom kako znam početi pisati, a potom prestanem, napravio sam rezervni post za popunjavanje rupe.
E, kako se vrijeme predviđene objave (ovo pišem 14.04.2010 oko 19:47, kao dopunu, a post bi trebao izići 15.04.2010 u 19:07) već približilo, i kako sam već dva puta premještao vrijeme objave posta (jednom na 05.04, drugi puta na 10.04), i kako mi se ne da birstai post i kako će to, čini mi se, biti 110-ti po redu (u četiri godine, sram me bilo), onda vam (fanfare... trututulilulitrutrutruuuuuuuuuuu...) ga evo:

Uzgred budi rečeno, tko kaže da se ja nisam našao na nečijem tuđem popisu promašenih postova... Gustlov bus ne vozi na istok (De gustibus non disputandum est) ili o ukusima se ne raspravlja, tako da kategorija "promašeni blog" nema apsolutno nikakve veze sa cool, almost cool, fresh i kojekakvim drugim listama... samo sam, onako prepotentno smislio kako urbi et orbi svim objaviti kakve blogove smatram promašenima... tko mi je kriv kad ne znam gađati, zar ne?
Toliko... barem u prvom valu inspiracije...

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.

<	rujan, 2011
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (3)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (5)
Ožujak 2006 (1)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/10. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.