Kriminalno dosadan blog

ponedjeljak, 23.11.2009.

Kad si sretan lupi čelom ti o pod

... no, međutim, lakše reći nego učiniti.
Prvo, Mir nikako nije htio stati da bismo gospođu Lucifer, pardon, gospođu Krpić, mogli ostaviti na njemu. Stalno se trzao i propinjao, mada, u grubo gledajući, niti Mir ima veze s konjem, niti konji imaju veze s Mirom. Drugo, nije baš ni gospođa Krpić, tako nemirna duha, a i guzice, kao što jest, htjela stati na Mir. Treće, i Miru se počelo događati nešto upravo na određenom dijelu tijela gdje se obično i manifestira određeno proreproduktivno raspoloženje. Tako je, naposlijetku Lucifer morao intervenirati, uzevši sam svoju gospođu pod ruku, pri čemu joj je sa desnog ramena spao kaput i otkrio da osim malo materijala nema baš previše toga na leđima, da ne nosi grudnjak, da... I opet su iza njene, joj, mama, i to kakve, pozadine, ostala dva slinava kretena za kojima je samo trebalo fućnuti...
- Na, mali, na, idemo...
I obojica smo krenuli, četveronoške, Maurice petonožno, slineći poput pasa.
Ovdje valja iskoristiti Jokera "pitaj publiku"...
- Ne želim – reče Joker.
- Ma daj, čekaj, nisam mislio iskoristiti...
- Ne tiče me se što si mislio, ne želim biti iskorišten, i točka!
- ... hmpffff...
... no, kako bilo...
Pitanje publici:
Nemate li osjećaj da je gospođa Krpić prije nekog izvjesnog vremena izgledala sasvim drugačije, nimalo privlačno, čak što više bila je, po samoj definiciji, stara šajzerica. Što mislite, otkud takva Promjena?
- A kakva sam ja to Promjena?
- Samo najbolja dušu, samo najbolja – reče joj njena prijateljica i ljubavnica Podlost
- Je, baš si ti najpozvanija da mi to iskreno veliš, ljutim se...
Iz ovog kratkog dijaloga, osim što nismo saznali otkud takva Promjena, saznali smo da su Promjena i Podlost velike prijateljice, čak i ljubavnice, mada Promjena baš i ne vjeruje Podlosti. Ovo je izvadak iz lektire za najgluplje... pardon za one koji imaju umnih poteškoća...
Naravno, kako uglavnom ništa što ima veze sa demonima ne može proći bez telepatije, a obično su najbolji telepati upravo najzgodniji komadi...
- No, dječaci, pa zar vi niste čuli za plastičnu kirurgiju?!? – taj glas, taj stas, te sise, ta guzica... ne, to ne može biti...
Maurice i ja smo se pogledali, malko pozelenili, potom pocrvenili, pa opet pozelenili...
- No semafori! Idemo!
- Da šefe... – pognutih glava pođosmo dalje za parom najzamamnijih nogu sa vrlo ružnim prisjećanjima na kućne papuče, metlu, neprestano lupanje o pod, kreštanje... ne, to nije mogla biti Jebedićka, nikako...
Prije no što je Lucifer otvorio vrata svog takozvanog intimnog prostora, a o njemu vrijedi progovoriti koju, jer više ima karakteristike prostora, matematički gledano, a intima mu nije baš dominantna karakteristika, obojica smo ostali duboko pod dojmom laganog, upornog, senzualnog kikotanja koje je polako prelazilo u kokodakanje.

nedjelja, 22.11.2009.

Vražji lift (i vrag nosi Pradu)(hint: naslov appended by Nessa )

... i onda smo stali.
...i otvorila su se vrata...
Pogledao sam Mauricea i vidio kako on bulji u mene vjerojatno sa istim tim izbezumljenim pogledom kojim i ja buljim u njega.
Dama koja je ušla bila je... hm... sve samo ne ružna, ali istovremeno... dakle, ako bih upotrijebio anglosaksonski neprevodivi izraz steamy-hot, ne bih puno pogriješio, jer se doslovce dimila, počelo se i meni dimiti, a Maurice je imao problema sa određenim organom jer je odjednom bio "in heat", a osim što se dimila, temperatura u liftu je narasla za barem nekih deset-petnaest stupnjeva.
Ispod predivne bunde boje kože, koja je svojom kapuljačom prekrivala dva dražesna paroška na čelu, s time da se nije moglo ne zanemariti nos, oči i čelo na vrhu kapuljače i kožni kragn čija je kopča bila u obliku ljudskih ruku... ne, pardon, to jesu bile ruke koje se drže jedna za drugu... dakle ispod predivne duge bunde od ljudske kože... zar nisam rekao boje kože, a ne ljudske kože? – jesam... ali sam u međuvremenu shvatio koje boje čije kože, provirivao je par najduljih, možda i najljepših nogu (oprosti Janja) koji sam ja u životu vidio, do koljena uvučen u, naravno, a što ste mislili – totalno fetiš tamne čizme teksture koja je u meni budila kanibalizam, jer, naravno... pogađate...
Maurice je počeo lagano isparavati na tjemenu, a usta su mu naticala...
Napokon je popustio:
- Blaaaaahhhh... – je bilo ono što je, zajedno sa jezikom, izišlo iz njegovih usta.
- Blaaaahhh – je bilo ono što je, zajedno sa jezikom, izišlo iz mojih usta
Pod lifta je odjednom postao mokar. Tada je dama progovorila:
- Dečki, kaj vam je?
- ... – je bilo sve što smo uspjeli odgovoriti.
A glas... sjećate li se Bogatićkinog senzualnog glasa? Sjećate li se glasa, recimo, Jessice Rabbit? E, zaboravite... takav se glas čuje samo jednom u životu... kakve Odisejeve sirene, to su obične kokoši.
(znam da je jaka bol u potiljku koju sada osjećam bol zbog barem jedne sirene koja se našla uvrijeđenom i klepila me repom... ostaje samo da razriješim misterij koji je uspio tu sirenu ugurati u lift, a da nitko ništa nije vidio niti čuo).
Naslonila se na zid lifta, kaput zabacila iza sebe i ležerno iz torbice (iluzorno je reći da je torba bila također od vrlo specifične kože) izvadila cigaretšpic i sasvim u stilu lika iz kakvog petparačkog pornića taj isti cigaretšpic, dopunjen, naravno, cigaterom, lagano damski ubacila u trenutno drugo najpoželjnije mjesto na kugli zemaljskoj. Preostalo joj je samo da se prisloni uz Mauriceovo zažareno, usijano čelo, što je i učinila, zapalila cigaretu i prouzročila samo jaču zažarenost i dodatak izbočinama na strateškim mjestima.
Jesam li vam kada rekao da je stari Prijap Mauriceov stric? Lagao sam, vjerojatno mu je otac, ako već Maurice nije i sam Prijap, u što sve više sumnjam...
- Dakle, idete dole?
- Bleeeee... – reče Maurice...
- No, no, no, momci bez pohlepe, mogli bi se zagrcnuti – pri čemu nam je, o nebesa, o znoj koji mi je isparavao u ogromnim oblacima s čela, otkrila kako suknja koju nosi ima više raspora nego materijala, što, je, naravno, kod Mauricea zaista izazvalo grčeviti napad kašlja.
Nismo niti primijetili da je lift stao po drugi puta.
Vrata su se otvorila, a dama je izjedrila van:
- Dođite momci, idemo...
- Bleeeeee...
- Miaouuuu....
- Maurice, Gabriele! Vi pohotni prasci jedni okanite mi se žene!!!
- Da Šefe – jedino suvislo što smo uspjeli izgovoriti, tu, sada, na još jednom nepredviđenom kraju...

srijeda, 18.11.2009.

Nigdar ni bilo da ni nekak bilo

Dakle, koji je temeljni problem cijele ove priče u kojoj ja mučim vas, vi mučite mene, i ja i vi zajedno mučimo ostale doglavne i dosporedne likove i nelikove ove priče bez sadržaja, ovog mozgoubojice koji je tu negdje, uokolo mene i vas već dulje vrijeme?
Mislim da ste shvatili da je osnovni problem to što niti ja, niti vi, a niti novoustoličeni Pisac, koji je izabran među hrpama kandidata, od kojih je jedva deset posto bilo poluozbiljno, a njih devedeset posto sasvim neozbiljno, od čega čak sedamdeset i pet posto posve ludo... ako ste dobro pratili, negdje smo na stošezdesetipet posto ukupnog broja kandidata... dakle, nitko nema pojma kuda ide ova priča... zapravo, nitko nema blage veze niti odakle je došla, postoje verzije da je došla iz Kine, postoje opet i druge, isto tako ne puno više apokrifne, koje govore kako je domaćeg porijekla. Treći izvori navode kao zemlju porijekla neke od zemalja Europske unije, ne navodeći preciznije odakle... Rezimea radi – nitko ne zna odakle niti kuda ida ova priča. Dapače, čak se i za divlje svinje znalo da nekud idu.
Dakle, nitko ne zna kuda će priča. Ali ja dobro znam da se dobar dio te priče, kada ne stojim po raznim teatrima, uredima i sličnim prostorijama u kojima se apsolutno ništa ne događa, osim što se tu i tamo ritne koja rečenica ili dvije, ili pokoja, istini za volju, dobro oblikovana, noga, dakle, inače se dosta vozim gore-dolje u liftu za duše, demone, duhove i ostale riječi koje počinju na D, pri čeme, kada u taj lift natrpate mene, Janju i Mauricea dolazi, obično, do barem jedne pljuske po krivom obrazu iz krivih razloga, ili do crvenjenja malenog đavolčića-liftbojčića (to je bilo samo jednom) ili kakve slične gluposti.
Tako i sada – oprostite, malo ću odrijemati dok vi ovo prije pročitate... – hm? ah? već? -pardon, oprostite – dakle, i sada se Maurice i ja vozimo liftom. Prema dole. Već je jednom raspredana teorija o tome što bi se desilo kada bi liftovi poželjeli krenuti u nekom drugom smjeru, osim prema gore ili prema dolje, tako da se ja sada neću zabavljati na vaš račun pričajući već prepričane i iskorištene motive. Mogli smo, za tu istu lovu, krenuti i prema gore, no, međutim, nisu nas zvali prema gore,što je za Gore i bolje, jer je Dolje nama za dolje puno bolje nego bi nama za Dolje Gore bilo bolje... i prema onoj staroj od onog pjesnika od kojeg srednjoškolci dobiju ospice... nigdar ni bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda nebu da nam nekak nebu, jer kakti bi to bilo da nebi nekak bilo pak ni nemre biti da nikak nemre biti... ili tak nekak... no, da, digresija po digresija depresija.... ne, to je kamen po kamen čvoruga... a digresija po digresija i moram se prisjetiti svih liftovanja do sada, i onih zbog kojih sam upoznao Mauricea, i onih zbog kojih sam zarađivao pljuske, udarce u jaja, poglede u sfere u koje je bilo poprilično zabranjeno pogledati, pa makar bio i suprug tih sfera, nakon čega bi me obično opet boljela jaja... uglavnom neraskidivo su mi jaja povezana s tim liftom... koliko god nespretno i nesretno to zvučalo, tako je.
Jeste li spremni za nastavak?
I ja sam... ali, u stilu svih dosadašnjih glupih završetaka mojih dogodovština, i ova će ostati baš tu... na svom završetku bez razloga.

Incidentno/ko-incidentno/sinkronično... kakogod i whatever i anyway... ovo je 100-ti ljubilarni post.

četvrtak, 12.11.2009.

Unterbrochene Geschlechtsverkehr

- U vražju mater, tko stalno ostavlja noge uokolo?
- Na stranu sve skupa, priznaj ta su to poprilično lijepe noge...
- Da nisu, ne bih se spoticao, počeo bih ih preskakati
- Ili odskakivati
- K'o mačka?
- Otprilike... otkud ti Maurice?
- Aaaa, morao si spomenuti ime? Gabriele?
- Kao i ti. Kako bi inače znali tko priča što
- Tko znali?
- Pa čitatelji
- Što s njima?
- S kim?
- Pa sa čitateljima
- Ma kome još i trebaju čitatelji
- Tebi izgleda ne inače ne bi stajao tu i pričao bedastoće, a još od prve rečenice one noge stoje tamo i nismo ih niti dotaknuli, pogledaj...
Obojica se naginju nad prvu rečenicu. Prva rečenica ih pogleda prijekorno, nije joj se baš dopalo to nagledavanje. Lagano se nakašlje.
- Čuješ? Kašlje...
- Daj joj nešto protiv kašlja, da nas ne smeta dok gledamo...
- Kome? Nogama?
- Ne, rečenici
- Kojoj sad rečenici?
- Onoj iz Aninog stola za Oracle...
- Čekaj, pa Anin stol za Oracle nije imao ladice?
- Kakve sad veze imaju ladice s nogama?
- Koje ladice?
- Sa Aninog stola?
- Pa kaj ih je izvadila iz stola? No ta Ana nije baš normalna.
- Koja Ana?
- Ona čije su noge tu uokolo.
- Morbidan si.
- Na usluzi.
Prva se rečenica ponovno nakašljala, ovaj puta želeći pažnju uzrogoborenog dvojca skrenuti na sebe. Nije joj uspjelo...
- Čekaj, stani, ova opet kašlje i jednostavno... moram nas prebrojiti... tko od nas dvojice ovo sad govori?
- Pa ti!
- Ah, da, točno, ja... a ti?
- Ovo sad govorim ja.
- Ma jel', ozbiljno?
- Čekaj, stani, stvarno, da vidim – broji na prste – Dakle, do Prve rečenice je sve bilo u redu, zadnje sam rekao ja, ali poslije... stani... pa ti si rekao...
- Što?
- Pa ono – Čuješ, kašlje?
- Što, opet netko kašlje?
- Ma ne citiram...
- Koga?
- Tebe...
- Mene?
- Da tebe...
- A koji sam ja?
- Pa ti si ti...
- A ja sam ja?
- E, baš to...
U tom se trenutku noge ritnuše.
- Gle... lijepo su se ritnule...
- Noge?
- Ne rečenica! E, zajeb'o si me... naravno da noge, kako se rečenica može ritnuti? JOJ! Što je to bilo?
- Pa rečenica koja se ritnula... – potapše nestašnu Rečenicu koja se uvijala i prela poput mačke.
Dvije su mačke ljubomorno profrktale iz mračnog kuta sobe. Mračni kut sobe je pljesnuo rukama tako da su se mačke razbježale, svaka u krivom smjeru, tako da su lupile jedna drugu glavom. Netipično za mačke, prestrašile su se i opet potrčale i ovaj puta u krivom smjeru, tako da se činilo da će unedogled početi ponavljati to lupanje glavama sve dok Gabriel nije intervenirao:
- Ah, opet ploča preskače...
- Baš si staromodan... danas preskaču CD-i
- Zapravo, kad idem spavati, onda preskaču ovce
- O, to je još staromodnije...
- Janjinom tati preskaču brontosauri
- A Janji?
- E, Janju bih ja preskočio
- Pa bi i ja
- E, ne bi, Janja je moja žena, ne tvoja.
- A Ana?
- Koja sad Ana?
- Ona sa stolom
- Dovragaibestraga kakve sad veze Ana sa stolom (ili bez njega) ima sa Janjom, nogama, rečenicama??? Maurice, budalo, što ćeš uopće ti ovdje?
- Došao sam ti reći da te čekamo dole.
- Dole – dole?
- Je, čisto dole, najdolije...
- I, zašto mi to nisi rekao?
- Pa sad sam ti rekao...
- Što?
Ovdje prizor završava sa Mauriceovim glasnim pljeskom ruke po čelu. Za cijelo zbivanje najmanje je bitno čija je ruka pljesnula po čijem čelu. Radi ugođaja pretpostavimo da je to bilo Mauriceovo čelo i Mauriceova ruka, ali ništa se ne može ustanoviti bez istrage, koja je, kako kažu nadležni organi – u tijeku.
Interruptus (bez coitus, iako ste se najebali dok ste došli dovde...): Jeste li primijetili kako su noge s početka prizora još uvijek uokolo? Mislim jeste li uopće primijetili noge s početka prizora? Ako niste, predlažem da pročitate sve ovo ispočetka. Ako jeste, vjerojatno niste niti pročitali tekst. Stoga ga pročitajte još jednom.

petak, 07.08.2009.

Polja aspartama ili projekt Zagreb Venecija Amsterdam

Da se razumijemo...
Koliko sam puta počinjao zapis sa ovim riječima... koliko puta je bilo tko započinjao zapis na blogu sa tim riječima?
Neki potomak pokojnog Dum(b)as(s)-a (gledao sam Iskupljenje u Shawshanku, bilo na televiziji neki dan) će mi sada odmah podastrijeti broj hitova sa google-a... ... uostalom... hitova ima oko 130.000,00... (da mi je to lova koju dobijem mjesečno sada bih plaćao i 5.200,00 poreza...)
(Dakle, digresija na stranu, ne bih želio biti preozbiljno shvaćen od strane ljudi čije bi preozbiljno shvaćanje moglo imati kobne posljedice za skoro četvrtinu Hrvatske. Ako me pak ti ljudi preozbiljno shvate, nakon što pročitate tekst do kraja – pa i nisu za drugo nego da me preozbiljno shvaćaju, i neka im i to preozbiljno shvaćanje...)
Nadam se da ste čuli za novi projekt, zvan plavi val kojim bi se zamijenio zeleni val i dovela Sava u novonastale kanale prokopane na mjestu ulica koje su činile zeleni val, tako da bi Zagreb postao nova Venecija, ili barem Amsterdam, a svaki bi pješački prijelaz bio mostić, kopija Ponte dei sospiri, iliti, mosta uzdaha. Ako bi se više plavim valom Zagreb približio Amsterdamu, predviđa se, na razini države, osnivanje agencije za promicanje praćenja učinkovitosti pušenja trave te agencije za nadzor agencija za promicanje učinkovitosti pušenja praćenja trave, kako bi se razmotrila valjanost tvrdnji da će na taj način u središtu grada izrasti puno viša trava, pogodnija za pušenje, budući su cigarete, em štetne, em skupe, a trava koja bi ubuduće rasla bila bi prikladna i za pušenje i kao prehrambeni artikl. A propos, još nešto, možda i važnije - prehrambena industrija počinje sa eksperimentalnim uzgojem nove perspektivne kulture, biljke koja nadmašuje svojom korisnošću većinu industrijskih biljaka, i može uspješno zamijeniti i uljanu repicu, i šećernu repu, i kiselu repu, i repu s grahom, i grah sa zeljem, i zelje s čurkama, i čurke s restanim krumpirom, i krumpir ispod peke i pekarski kvasac, i pivske boce... kaj to dela u nizu jela i još se potkrala i rima...
Riječ je o biljki aspartam, koja svojom učestalošću počinje u našim krajevima konkurirati ambroziji, a nepobitno je puno, puno korisnija no dotična. Nabavljeno je već nekoliko sjemenskih čopora, a prvi su zadržani u zoološkim vrtovima koji, prije izgradnje dobro čuvanih ograđenih prostora za držanje aspartama, jedini imaju tako dobre sigurnosne uvjete da niti jedan aspartam ne može pobjeći na slobodu. Izgradnja dobro čuvanih ograđenih prostora oko prehrambene industrije, a i šire, donijeti će novi val investicija u zemlju, svježi kapital i radnu snagu.
Oko nekih naših tvornica hrane već su zasijana polja ovom visokovrijednom biljkom, a poseban tim stručnjaka iz Sjeverne Koreje podučava naše buduće uzgajivače o tome kako razlikovati muške od ženskih biljaka, kako ih treba ograditi od vanjskog svijeta, kako složiti napajanje da visoki napon u ogradi ne šteti svojim zračenjem signalu mobitela, i da spriječi naivne prolaznike da ne požderu krvoločne aspartame, pardon, da ne budu požderani od krvoločnih aspartama.
Potom uče buduće mlade stručnjak kako je najlakše brati aspartam dok spava jer je inače vrlo agresivan i jednim udarcem svojih kandži može si razderati kožu na laktima i poslije plakati i tražiti flaster.
Jučer je napravljena i prva berba uz velike žrtve, tako da je danas proglašen dan žalosti u cijeloj zemlji, što će nas koštati najvjerojatnije postotak tu i postotak tamo, što na PDV-u, što na plaći... poginulo je 15 radnika, a 25 ih je osakaćeno, iako su nosili propisana zaštitna sredstva predviđena za borbu, pardon, berbu aspartama i poštivane su i druge zaštitne mjere dok su patrole u helikopterima, naoružane projektilima zrak-zemlja i teškim automatskim puškama, te toplinskim ometačima (aspartam može oboriti niskoleteći neprijateljski bunker, gdje neće helikopter).
Za kraj: znate li što dobijete pomiješavši Brucea Willisa, Mel Gibsona, Mickey Rourkea i Davida Carusa? Film o četiri njujorška frizera kamenog lica.

srijeda, 05.08.2009.

Ministarstvo istospolnih brakova i izvanbračnih zajednica.

Ideja o tom ministarstvu rodila se u trenutku kada je onih stotinjak ljudi rogoborilo protiv zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji kojim... ma znate već... kada sam stvarao još jedan plod bolesne mašte i viška vremena. Tada sam se sjetio i nekih zakona koje nam se propisuje, koji, čini mi se, osim što postoje i radi kojih smo platili dosta poreza da bi štovani sabornici donijeli te zakone i za to bili plaćeni, zapravo – nisu ništa drugo nego potrošeni papir, toneri, struja – čisti trošak, na račun građanstva. Ti su zakoni, možda i podloga za otvaranje kakve Agencije za praćenje učinkovitosti poštivanja propisa, Ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena, Ureda za gledanje u zrak...
Sjećate li se još antirecesijskih mjera? Nadam se. Nisu bile tako davno, iako u novinama njihovo mjesto opet preuzimaju kojekakve ljubavne afere i ljetovanja poznatih. Naravno, puno je lakše ljudima dati igre, kruh će kupiti, po novoj, višoj cijeni. E, te mjere su nam uvalile porez na ionako bijedna primanja i povećale porez na dodanu vrijednost. Dodanu vrijednost? Dodana vrijednost je nešto do čega bi se trebalo doći ulaganjem ljudskog rada (koji košta, a onda bude nedovoljno plaćen i potom na to nedovoljno plaćanje udaren namet) i ulaganjem rada strojeva (koji koštaju, amortiziraju se, troše, troše energiju koja je svaki dan sve skuplja) u stvaranju novog proizvoda, na koji onda, ali cijeli, ne na novostvoreni dio, platimo namet, koji se, ako imamo sreće vrati, a ako nemamo, ne vrati.
Ako se ne proizvodi, nema niti dodane vrijednosti... na temelju koje se onda dodane vrijednosti odredila stopa poreza? Porez na nešto što se ne čini? Porez na čije proizvode? Koje proizvode? I onda još toliko? Skoro četvrtina ukupne novostvorene vrijednosti... aj, caramba...
A kakve veze ima s tim MIBIZ? Zapravo, nikakve, možda samo da bude pridodano popisu institucija koje smo primorani prehranjivati uz pomoć davanja koja nam propisuju... tko?... pa institucije, naravno.
Ako ovo zadugo ostane zadnje objavljeni post, pričati ću vam kad se vratim "otamo gdje me poslalo" kako je tamo bilo. Znam samo da neću moći nositi nikakve majice sa natpisima, iako će biti nekih brojeva po odjeći tu i tamo...
Sretan vam Dan domovinske zahvalnosti.

četvrtak, 25.06.2009.

Iznenađenje je majka mudrosti i kamen temeljac sranja

Ovo je samo (barem ovaj trenutak) kratko upozorenje onima koji koristeGooglarije, kako je povremeno sasvim dobro pogledati "na što se Google pali" i što izbacuje kao rezultat...
E, da, i ako vam se svidi to što se vaše čedo, plod bolesne mašte i viška vremena...
Da promislim... da, dobro je, oba su spola zastupljena, nema potrebe za umjetnom oplodnjom i odobrenjem Ministarstva istospolnih brakova i izvanbračnih zajednica.
Ako niste znali za to ministarstvo... sad znate...
O njegovom nastanku možda jednom, svakako koji drugi put, sad sam na nečem sasvim drugom... kao što se vidi... iz priloženog.
Ovdje gore je jednoć valjalo zapaziti dvije zagrade, stoga što sam poštivao pravilo parnosti zagrada, jer bi mi formula, ako se to što bijaše u zagradama može nazvati formulom, koju sam uzagradio samo malo trznula elementima i otegnula papke – bez jedne zagrade...
Rekonstrukcijom izgleda prethodnog teksta, jer me uhvatila manija i pokrenuo sam genocid zagrada svih političkih orijentacija, i ljevih i desnih, iz gornjih rečenica, sve su zagrade jednostavno – nestale. U pokušaju dočaravanja kako je to izgledalo:
Uzevši u obzir sve što sam učinio do sada, prosuđujem da mi je ovaj zapis sada negdje na putu prema pjesmi "Regardez ce qu'ils fait pour ma chanson", ili tako nekako... od one... kak' se zvala... aha, da, Edith, koja je puno bolje pjevala nego Edith iz "Allo allo".
Sada konačno uživajte u nastavku prve rečenice, ako uopće još znate koja je to bila, koja bijaše neortodoksno prekinuta pomoću ovih prethodećih nekoliko... rečenica...ako se te konstrukcije i mogu nazvati rečenicama.
... počinje nalaziti sve više i više u rezultatima tako da posegnete za primjenom jedne ikonice koja izgleda ovako: tada vam i vaša stranica, blog, štogod, sve više i više dolazi u rezultatima prema gore, čak i na prvo mjesto, čak dapače, ostaje tamo. To u konačnici rezultira da ako netko traži "kletvu lijevim kažiprstom" vaša stranica, koja usput budi rečeno u jednom tekstu, slučajno spominje i kletvu, i lijevi i kažiprst, ali ne u istoj rečenici, čak niti u istom odlomku, biva smještena na vrh svih rezultata pretraživanja:
Tako, ako ne želite na Googleu ispasti slavni, jer je tamo ionako ponekad bolje ispasti iz vagona nego slavan, nemojte previše gledati tuđa pretraživanja koja su dala za rezultat i vašu stranicu, mogli biste se opasno iznenaditi, a kako moj frend reče "Iznenađenje je majka mudrosti i kamen temeljac sranja" © 2009. Beduin.
Za kraj – ako ste mislili da sam sposoban davati kratka upozorenja, nikada me nemojte koristiti u kriznim situacijama. Tendiram epskim opširnostima dok stradalnici umiru nezahvalnim smrtima.

subota, 20.06.2009.

Povratak otpisanih ili green-green (blue)grass of home revisited

osim dugog naslova koji možda samo autoru znači nešto, ali i to je posve diskutabilno, te posve krive muzike, pogledajmo što se još nudi u ovom izdanju Kriminalno dosadnog bloga:
- Gabriel otkriva svoje korijene (nije da se iščupao ili otkopao pa otkrio... no, kužite metaforu, ne?)
- Gabriel otkriva svoje najdublje strahove (zamislite koliko je trebao kopati, lopatom...)
- Gabriel shvaća da se zaista može napisati i bez pisca (dovoljna je pisaljka, ideja, kao što se vidi iz priloženog ovdje i sada, a i otprije, nije baš niti malo bitna)
- sve to, i još puno više...
- ...jer vi to niste tražili,...
- ali, pošto svaka rit dojde na šekret, (pa i ona sa kroničnom opstipacijom)– eto vam sad – još i serem umjesto vas!

Iz iskustva znam da je moj uvodničar nasrao štočeg, da je odvratno pompozan u najavama od kojih neće biti niti pola toga napisano, ako se sam ne potrudim. Znam da je, s obzirom na vrijeme objavljivanja koje je tako pretenciozno namjestio na 23:58, najvjerojatnije natrndačio barem dva spota onih pizdeka koji će dobiti zaista poseban tretman kad jednom dođu Šefu na istinu, i to, kako veli Šef, u punom sjaju, sa Dolby surround prijenosom uživo kroz svih devet krugova pakla... samo malo... aha, no, hajde, nije, samo je fulao muziku u odnosu na naslov, a onda... ma točno... evo... dole, na kraju... pizdeki... kao, ja to neću skužiti. Jedva čekam da se prvi od njih pojavi "dole", uživati ću slično kao što je i Šef... a ne, neću vam previše odati, čitajte...

Dakle, rođen sam u zabitoj četvrti Londona, daleke 1640, kao prvo preživjelo dijete u do tada sedmogodišnjem braku mojih roditelja.
Posve je očito kako je netko tamo dole, ili gore, sasvim svejedno, imao svoje prste u mom preživljavanju i životu. I tada, kao i sada.
Te je godine, kako kažu, započela revolucija koja je izmijenila lice tadašnje Engleske kroz slijedećih dvadesetak godina.
Ne mogu reći da se previše toga sjećam, osim što sam, kao i sva djeca rođena u kojekakvim revolucijama, stajao na pionirskim svečanostima, nosio štafetu,...
Moram pohvaliti svog predgovornika, otkrio mi je, a da nije niti znao, još jednu koincidenciju mog života, po svemu sudeći jednu od mnogih.
Da su barem te Koincidencije kakvi dobri komadi pa da se ima što vidjeti kad ih otkrije...
Život u to vrijeme zaista nije bio jednostavan.
Otac je radio u maloj pekari. Šuškalo se kako je to kraljevska pekara, no, definitivno znam da, osim pokoje vreće brašna, otac nikada sa sobom nije donio nikakvu slasticu, a da je kruh koji je majka pekla bio sve samo ne meki mirisni hljebac o kojem sam često čuo priče.
Sa nekih šest, sedam, najviše osam godina, mislim, započeo sam raditi kod susjeda, grobara i mrtvozornika. Za početak sam uglavnom trčkarao za njegovim kolima, nosio vodu za pranje mrtvaca, ponekad i prao mrtvace, tješio udovice... hehehehe, znam na što ste pomislili, i moja je mašta dovoljno pokvarena... danas... tada nije bila.
Uglavnom, dobivao sam na tjedan čak i neku plaćicu, uglavnom u hrani, ponekad po peni-dva... no da dosadan sam k'o Charles Dickens, ili kako bi on bio dosadan da je pisao o mom vremenu, ali još uvijek smatram da trebate čuti cijelu priču, onako, objektivno, kako samo ja znam ispripovijedati.
Kako je vrijeme prolazilo, majčin je kruh postajao sve gori, ja sam zarađivao sve više, otac je sve rjeđe dolazio kući.
Kada sam jednog dana, nakon pogreba, još prljav od kopanja rake došao kući, majke nije bilo. Znala je ponekad izbivati na dan dva, kada bi otišla do sestre na selo, ali, ipak, nije to baš bivalo prečesto, a to smo onda znali barem dva dan prije, jer bi stara počela izmjenjivati iontenzivno poruke o svom dolasku preko susjeda, tekliča, koji je, izgleda bacio oko (imao je i drugo, tako da nije bio slijep) na moju tetu, pa mu nikad nije bilo teško odnijeti joj poruku.
Teško je u ono vrijeme bilo, recimo, zapiti se ili zakartati se, a i trač partije kod frendica su bile dosadne, budući je kava u nižim društvenim slojevima bila rijetkost, a svi ostali napici su i dalje bili u nadleštvu vještica i njihovo je spravljanje i konzumiranje bilo povezano sa vrlo visokim temperaturnim razlikaka između vaše šire okoline i stupa na koji ste privezani, uokolo kojeg lagano i veselo puckeće vatrica.
No, da ne duljim, nije je bilo do idućeg jutra, nedjelja je bila, čini mi se, i taman je otac došao kući:
- Ej, Gabriele, gdje je majka? Želim doručak!
- Tata, ne znam, nisam je vidio.
- Pa nađi ju!
- Da tata!
Hm, da ne duljim, našao sam je kojih pola sata poslije, na tavanu susjedne kuće, obješenu na uže između dva reda kobasica.
- Tata!!!
- Ne deri se. Što je?!?
- Mama je tu kod susjeda.
- Neka dođe doma, nije valjda zbrisala sa susjedovim sinom?
- Nije, zbrisala je nebu pod oblake kroz dimnjak
- Ha??
- Objesila se, tata, objesila se.
- Ali zašto?
- Otkud znam, pitaj, kaj ja znam, forenzičara, ne grobarevog pomoćnika!
Od trenutka majčine smrti, otac i ja smo se, hm, posvađali? Stoga sam otišao živjeti sa grobarom, dok je otac ostao spavati u pekari.
Godinu iza toga posvuda su počeli umirati ljudi.
Grobar i ja smo plivali u lovi, ali smo pokapali k'o na pokretnoj traci.
Kuga! Bila je godina 1665.
Onog zadnjeg dana života mislim da smo probili sve rekordepokapanosti.
Oko dva popodne vozili smo kola prepuna mrtvaca prema novom groblju, kadli su pred nas iskočili nekakvi žbiri, što li, nisam, ako se dobro sjećam, uspio točno vidjeti, samo znam da je uz vrištavo njištanje naš konj odskočio, propeo se, poskliznuo na blatu i počeo padati u stranu, za sobom povukavši cijela kola, koja su se nagnula na lijevi kotač, kotač je puknuo i cijeli se teret kola prevrnuo na mene.
Uz tupi i suhi "hrsk" ispred mene se sve zamračilo.
Kad se rasvijetlilo, znam samo da je intenzivan miris dreka bio zamijenjen intenzivnim smradom sumporovodikovih spojeva, svjetlost ranog popodneva je prešla u crvenkastu nijansu kasnonoćne vatrice u kaminu, a oko mene, umjesto mrtvaca, plesali su mali i veliki vragovi svih oblika, no, doduše ne i boja, budući su ionako samo crveni.
Snažan glas prozbori:
- Gabriele!
- D...d-da?
- Ovdje sam da ti sudim!
- T-tko si ti?
- Lucifer
- M-ma gdje sam to?
- Još ne kužiš?
- N-nne
- Nalaziš se u paklu i ja te moram sada osuditi na paklene muke, do kraja smrti
- K-kako?
- Da možda razmotriš ideju o tome da prestaneš ponavljati počete suglasnike svake riječi?
- D-dobro, p-pokuš-šati ću
- Ufff.... nema veze... Dakle, budući nisi sam kriv za svoju smrt, nudim ti dvije opcije. Jedna je vječna lomača, uz olakotnu okolnost da će oko tebe uvijek biti miris roštilja koji će ti vabiti slinu na usta kojom ćeš gasiti i raspirivati vatru istovremeno, a druga je opcija – da te vratim natrag, i da mi budeš na usluzi.
- Može druga opcija?
- Svakako. Sve što trebaš učiniti je potpisati ovaj ugovor
- Na koliko?
- Hej, zar misliš da si nogometaš?
- Što?
- Nema veze, potpisuješ ga na zauvijek.
- A u slučaju prve opcije?
- Opet na zauvijek.
- Hja, od dva zla biram manje... daj pero...
- Znaš pisati?
- Pa baš i ne.
- Onda daj palac.
Kad me vratio natrag, prvo što sam učinio bilo je da se javim ocu, koji je, iako smo bili posvađeni, sigurno saznao da sam mrtav, vjerojatno me i oplakao i sve.
Naravno, vratili su me usred mrkle noći, tako da sam tapkao u mraku, izbjegavajući noćobdije i noćne posude, a put me vodio prema očevoj pekari.
Ušao sam unutra upravo u trenutku kada je otac raspirivao vatru u krušnoj peći:
- Tata!
Okrenuo se i u tom je trenutku povukao iz peći komad žeravice koji je pao na obližnju hrpu sijena koja je planula u trenutku, usput zahvativši i kosu mog oca, koji je, vrišteći istrčao i bacio se, umjesto u bačvu s vodom u kotao sa kipućim katranom pripremljen za jutarnji početak popravka krova pekare. Kraj mu je bio brz, ali, kako mi je poslije rekao, kad smo se sreli u paklu – bolan do jaja, iako mu je prvo glava izgorjela.
Bila je godina 1666 i te je godine London izgorio skoro do temelja.


A sad tiho... stiže Janja, ne želim da me čuje. Cvijetak moje sreće... kako olinjalo šekspirijanski,i kako uzaludno kad imam posla sa telepatom...
- Gabriele, opet trabunjaš gluposti?
- ...

Zaista morate priznati da sam lukav k'o tele kad se najede luka pa si potom situaciju olakša na livadi djeteline.

petak, 12.06.2009.

I don't know where I'm going, but I know where I've been

- Grmmmmphhhh... da, sad mi je jasno otkud ono prisjećanje s početka. I znam kuda trebam otići.
- Kuda?
- Na početak!
- O joj, ne opet!

Molim za malo pažnje! Ja, Gabriel de Mefisto, profesionalni agent gospodina Lucifera, bacan od nemila do nedraga, tamo-amo, naprijed-natrag, gore-dolje... imam morsku bolest od tog svog silnog valjanja, bacakanja, prevrtanja i...
... trenutak...
- Bljuuuuuuj, izbljuv, štuc, bljuuuuuj, srrrk!
... sad je bolje...
... dakle dok mi netko ne izda dokumentaciju da sam brod ja odbijam da me se toliko prevrće jer se osjećam k'o ono bure koje valja Ture, na stranu što tako i izgledam, to zahvalite Gargojlu Piščekoviću noch als der-die-das Pisac gennant.
S obzirom da ne mogu dobiti plovidbenu dozvolu, iako mi masa odgovara tonaži kakvog srednjeg cruisera, iako bih po veličini mogao proći samo kao teški tenk, odbijam biti brodom, što pak za sobom povlači i to da se odbijam valjati, čime odbijam morsku bolest i tražim od Povijesti i Vremena da me puste da se vratim tamo gdje sam bio na početku ove pričetine koja se otegnula u nedogled.
To pokušavam već zadnja tri nastavka i baš mi ne ide.
Stoga molim, Povijest? Vrijeme? Iskažite se.
- Ma, znaš što, a da mi odjebeš u skokovima?
Kako mi se općenito ne da natezati niti sa Vremenom niti sa Poviješću, a koliko kužim niti njima samnom, ostaje mi da pričekam slijedeći vlak za bolje sutra i da odjašim prema zapadu.
Definitivno znam da je u ovoj zadnjoj rečenici podosta izmiješanih metafora i da to niti pas s maslom ne bi pojeo... samo trenutak, netko me ometa u toku misli:
- Što je?
- Dragi gospodine Gabriele, u ime udruge pasa, njenog ogranka za zdravo hranjenje, ulažem službeni prosvjed u vezi izreke "pas s maslom" jer su se psi već toliko masla naždrali da im je kolesterol na opasno visokoj razini.
Oprostite, opet advokat, sa spisom, u četiri primjerka, urudžbiranim. S obzirom da je ovo moj tijek misli, mogu ga jednostavno – izbaciti.
Dakle, ja krećem prema zapadu u nadi da će me prepoznati.
Nisam jasan?
Pa znate ono: krenuo je u susret vlaku, ali ga vlak nije prepoznao.
Sa najboljim željama, do dolaska na Zapad ili u Bolje Sutra...
U mom tijeku misli ovdje logično slijedi advokat sa prosvjedom iz konzulata Republike Zapad, sa peticijom koju su potpisali stanovnici grada Bolje Sutra, ali ću to zanemariti. Što svesrdno molim i vas, poštosane štioce.
Khm... znam da je trebalo pisati poštovane...
Aj'bok!

srijeda, 10.06.2009.

Pokorno javljam gospon satnik, ja nis' kemičar!

Makar sam imal dvojku iz kemije, i to poklonjenu, ipak mi je bar malo ostalo u glavi. Znam da sam star i da su se stvari promijenile od zadnji put, da su vrijedni kemičari i fizičari i molekularni unolozi, biolozi, triolozi i kvadrolozi i "štokakvi ti sileni lozi što ih se brojit' može" (da je Shakespeare poživio dulje, pisao bi baš takve rečenice) smislili i pronašli barem desetak novih elemenata, o gdje li se do sada takvi čudni elementi skriše? Nikad više... (i sve ostale literarne reference na gospona Poea (kak' se dekliniraju ti svi silni samoglasnici i jedan suglasnik?))... ali trenutno nemam pojma koliko zapravo ima tih elemenata.
Ako pogledam naše izvore, recimo , onda tih malih vragova ima 111.
Ako pogledam jedan strani izvor (nije da sam baš mogel najti više toga, a niti mi se nije iskalo), dobijem dojam da više baš i nisam na Zemlji, ili nisam na Zemlji kakvu bih trebao prepoznati. Što se vidi ovdje, gdje toga ima 112! I još se drugačije zovu!
I onda mi vele da je znanost egzaktna. Je, egzaktna u vražju mater, pazi molim te.

utorak, 09.06.2009.

Kako sam izgubio vjeru i ufanje ili stopalo surle slona na staklenim nogama

Ovo će vam malo više objasniti o čemu ja...

Ako vam se nije otvaralo link, mogu vam samo reći da je priložen primjer klasične rasprave, koju se može čuti i po helpdeskovima diljem svijeta:

Ima onda i ovoga:

Ono o čemu bih želio progovoriti je "urođena" glupost vlasnika računala koja se počnu ponašati blagorečeno čudno, a pod utjecajem programera koji su se "zaigrali" (da ne velim zajebali) kad su pisali, recimo, dio uz pomoć kojeg možete, ali i ne morate, na svoje računalo skinuti cijeli Internet.
Naime – da li većina vas, kada vas zaboli glava odete u obližnju brijačnicu i zamolite ih da vam prodaju kruh? Naravno da je tome tako, pa nitko normalan ne odlazi u ljekarnu kupiti lijek, nego direktno u mesnicu i popijete malo maslinovog ulja protiv uroka, jel' tako?
Ili, gladni ste i da biste utažili glad skočite pod vlak. Niste gladni, ali ste, eto, izgubili sve podatke... pardon, organe. Jedan nekromantski priziv, i tu ste... pomalo zombijastični, ali - "živi".
Korisnici moji dragi, koji puta poslušajte zdrav razum.
Ma kome ja to govorim? I sam znam da mi se ne da zajebavati četiri sata sa iščačkavanjem buhe, kad jednim udarcem mogu srušiti slona i potom ga reanimirati za pukih sat i pol.
Jest da poslije izgleda kao da ga je Picasso radio, pa definitivno ne znam čemu će mu kljova pod guzicom i oko na surlinom stopalu, ali i takav, taj slon – egzistira.
A buha? Paaa... ako se opet pojavi opet ćemo mi srušiti slona i napraviti još većeg i još ljepšeg... na staklenim nogama.
I sa Windowsima 7 RC

nedjelja, 07.06.2009.

Jen' štiklec za laku noć i dugo sjećanje

Ako već nisam spreman na dulje tekstove, mogu, bar privremeno, objavljivati takozvane štiklece:

- Evo, dopremili smo ga. Makar je bio u frižideru, nemojte ga otvarati, malo je zelen u licu i zaudara, uostalom, priroda je napravila svoje, ma koliko se mi trudili, a i bolest je napravila svoje. No, recite udovici, obukli smo ga kako je tražila, u najbolju uniformu.
- Drago mi je da ste ga dopremili.
- A tko ste vi?
- Sin.
- Njegov?
- Njegov.
Ako je pokojnik ležao zelen u lijesu u tom trenutku, izvan lijesa je pošljunčanom stazom prema izlazu brzao pogrebnik, crven, spreman za lijes.
Pričica je u potpunosti izmišljena i svaka sličnost sa postojećim ličnostima, mjestima i događajima je u potpunosti slučajna i nenamjerna.

subota, 06.06.2009.

Birokracija je uvođenje reda u red

Zašto spot? Nešto sam si patriotsko-anarhističan danas...

Dakle – "Birokracija je uvođenje reda u red"
Birokrat uzima urednu hrpu papira i reda ju običnim smrtnicima totalno nelogičnim redom, te taj nelogični red potom proglašava redom. Metamatematički i parafizički gledano uzeo je "red" i "uredio" ga, pri čemu su zakonitosti entropije pokrenule svoju mašineriju i napravile negdje u birokratovoj okolini ogroman nered, usklađen sa "ređenjem" koje je birokrat izveo.
Imam diskretni osjećaj da se blogom koristim k'o Twitterom, kojim se – ne koristim, Twitterom, ne blogom. Twitter, koliko bih mogao reći iz iskustva korištenja, čitaj – zero, zilch, nada, null, možda čak i nil (e, da, kako danas reklamiram razne sajtove – jeste li čuli za Wolfram Alpha?) navodno služi svim preuobraženim kretenima (i birokratima) da zapišu svoje prekovažne misletine (pokušavam napraviti augmentativčinu imenice misao u množini, pa mi ne ide). Nekada su se ovakve stvari koje stoje u naslovu proglašavale aforizmima i objavljivale na marginama enigmatičkih časopisa. Danas se takve stvari ili ne objave, ili se nekome ispričaju kao loš vic, ili završe na Twitteru... mada, osobno bih radije završio na gemištu. Kavi? I pričao loše viceve...
Apropos lošeg vica:
Dođe veterinar liječniku:
-Izvolite? Što vas muči?
-Jeeee, tak bi i ja znal!
Što kažu na Twitteru o sebi? Da, išao sam pogledati samoreklamu jedne stranice, i ako nastavim, još se i tamo ugnijezditi... Hm... jel' netko od Twitteraša iz domovine razmišljao o tome da mi imamo sličnu stranicu, za sasvim druge namjene? E, reklame. Kažu ovo:

Dočim, citat jedne kritike kaže:
E, ne znam tko je dotični Eric, pa još i Nuzum, osim da je autor nečega što ne znam što je, osim da je njegovo autorsko djelo, ali znam da u trenutku kada sam razmišljao o blogu, oblik komunikacije koji mi je bio prirastao srcu bjehu malobrojni forumi (phpBB je bio u začetku, čak niti Ančica Sečan (respect) nije stigla još napraviti svoj prijevod sučelja) i usenet ili popularnije rečeno "njuzgrupe".
Blog mi se činio bleskastim.
I sada mi se bloganje čini bleskastim, povremeno, kad nemam što dobro za pročitati (a uvijek se nađe) ili za napisati (a mogao bih), ali mi niti izdaleka to bije tako kretenski oblik komunikacije kao što je to Twitter ili MySpace.
I ne, nemam profile tamo.
I ovo mi je dosta.
Uostalom, s obzirom na to kako izgledam iz profila, pa tko bi to smjestio online?

P.S. Danas je 25 godina TETRISU - "mladac, zar ne?"
P.P.S. Ako me ne prestane držati, mogao bih ja još toga objaviti. Ako me prestane, hja, čitamo se u srpnju - mjesecu pravog jubileja (prva troljetka)

srijeda, 03.06.2009.

Nikud nikam

Kao što se nadam da ovaj naslov nisam već upotrijebio jednom, tako se isto nadam da će ovaj post proći neprimjećeno, jer je tako i zamišljen, nešto kao onaj maleni magleni dašak koji, ostavljen na ogledalu ispred mrtvačevih usana može značiti dvije stvari - ili taj mrtvac nije više mrtav ili nije još mrtav, te je potrebno samo još mao pričekati, pa će mrtvac i biti mrtav. Ili neće.
Dašku vodene pare, koji se trkomice prošulja preko ogledalnog stakla dahnemo li u njega (siroto ogledalo, kad god dahćemo, koje traume doživljava), nalik, završavam ovaj uvod u tekst bez teksta tek da vama, a zapravo, najvjerojatnije, sebi, pokažem da sam k'o punk - nije mrtav, samo tako smrdi.
Mrtvačkom smradu unatoč - do novog daška...

ponedjeljak, 13.04.2009.

Gabrielov čvor

- Negdje prekjučer sreo sam svog prijatelja...
- Speedy Gonzalesa?
- ...Gabriela ...
- ...I imao je pištolj ...
- ...I sjedio je sav zdvojan ...
- Jedi govna Maurice!

E, ako ste sad mislili da ćemo Lucifer i ja prepričati stari vic o jedenju govana, grdno ste se prevarili...

- Šefe?
- Gle Maurice, tvoj šef je Gabriel...
- Ali vi ste njegov šef
- Da, pa, i Janja je njegov šef
- A ne, Janja je njegova šefica
- Semantika
- Probaj to njoj reći. Uostalom...

U tom trenu kroz pomalo zlokobno kuckanje potpetica odnekuda iz polumraka Luciferove kancelarije...

I nemojte slučajno niti probati zamisliti što se nalazi u tom polumraku, to i nije baš neki od onih, ugodnih polumraka...
- Hrm...
- No, dobro, Polumrak, znam da ti ne smrde noge i da si se netom obrijao...
- Hmmmm...
- Ali da si baš ugodan sa svim tim...
- Mmmmm!!!!
- No, OK, nemoj se ljutiti, neću im reći....

... lagano, nogu pred nogu, došla je i ona zbog koje moje mošnje sahnu...
- Joj!
- Opet si zaboravio da spadam u telepate? Maurice, iznenađuješ me, nakon toliko vremena...
- Još uvijek mi srce zaigra...
- Baš srce?
- Pa zar je bitno kud pobjegne kad te vidi?
- Koji si ti bezobraznik...
- A takve nas baš voliš, zar ne?
... i sjela na jedan od rijetkih udobnih stolaca, (nad)naravno prebacivši nogu preko noge, ili , kako je to jednom Gabriel rekao – "Sharon Stone idi u kurac, nisi joj ni do koljena".
- Maurice? Jesi li već svršio?
- Samo još malo gospodine.
- Tata, jel' ti vidiš kako je to bezobrazan demon?
- Pa zar nismo svi takvi?
- Vas dvoje prekinite! Maurice, što si mi to želio reći o Gabrielu?
- To da je očajan, da izgleda razmišlja o samoubojstvu...
- Joj, ne opet...
- ... a ovaj puta mu ne možete pomoći...
- Zašto ne?
- ... predaleko smo...
- Tko je to rekao?
- Paaa.... Gabriele?!? Što ti tu radiš?!?
- Maurice!?! Bolje ti meni reci što ti tu radiš?
- Lucifer me prebacio, izgleda.
- Lucifer vas je sve skupa prebacio, izgleda. Pozdrav šefe, pozdrav Janjice dušo. Opet mi izluđuješ Mauricea?
- I tebi i sebi, i tebi i sebi.
- Gabriele?
- Da šefe?
- Kakve to tebe brige more?
- Slijedeći puta se radije raspitajte kod briga, tko koga mori.
- Gabriele dragi moj, nisi više uopće smiješan.
- Možda to i jest jedna od mojih briga.
- Maurice veli da razmišljaš o samoubojstvu
- Samoubojstvo mi je reklo svojevremeno da često misli na mene, pogotovo otkako me prerezalo u vratu
- Tko? Samoubojstvo?
- Šefe, ne kakajte, pa bili ste tamo.
- A... na to Samoubojstvo misliš? Kako je to djetešce?
- Dobro je, kupujem mu igračke da me ne zaskoči... nekako... poprilično me podsjeća na onog... kako se zvao... aha... Bezimela... povremeno koji sladoled... samo da svoje male zube drži podalje od vrata...
- Ulaznih?
- Vrat, vrata, vratu, vratom, imenica muškog roda u jednini, Maurice, slušaj što se priča!
- Gramatika i pravopis, i semantika... Gabriele ti si taj koji nije OK, pismen ili ne.
- Otkud tebi da nisam OK?
- Zadnje što znam je tvoj pokušaj okretanja Kotača Vremena.
- Dobro, trenutak slabosti... ono što mi zbilja nedostaje...
Tri znatiželjna pogleda uprla su se u Gabriela iščekujući nešto pametno.
No, umjesto Nešto Pametnog došlo je Nešto Treće, šogor Nešto Pametnog, ali puno bedastiji:
- ...je Pisac!
- Gabriele! Ti nisi normalan!!! Pa zbog njega i jesi tu gdje jesi!
- Da, ali bi me on mogao i izvući van, a ostavili smo ga da truli u kazalištu.
- I sad bi ga htio natrag?
- Pa da... fali mi...
Uslijed zadnje rečenice, ova scena završava sa neopisivom ludnicom prema kojoj su Mack (neki ga zovu i Max, Pobješnjeli Max) Sennetove komedije Otelova smrt u Parovoj režiji, pri čemu scena sa komedijom ima veze kao i Božanska komedija, dok potonje sa tragedijom ima isto toliko veze koliko i razbijeno jaje u kutiji sa čokoladnim zečićima.
Trenutno, klupko gluposti pod imenom Gabrielov Čvor traži svog Aleksandra.
Do Aleksandrovog dolaska (ma tko god Aleksandar bio, možda je čak i Aleksandra...)...

nedjelja, 12.04.2009.

(O)MFG

Ako započnete dan sa posramljenošću i ako u Google ukucavate ovakve upite (obavezno pogledati), onda to može značiti samo jedno: dugo niste bili na odmoru, a sada na raspolaganju imate više od jednog polupopodneva slobodno. Drugim riječima – počeo je prvi produljeni vikend ove godine.
Prvi? Tek prvi? A godina već traje, k'o da smo na Jupiteru.
Znam da se ponavljam, ali – ako se već rade "provjerivači pravopisa" onda bi ih trebao netko i modernizirati, da se ne desi ono što imate prilike vidjeti na sličici priloženoj uz ovaj "članak". Mislim, "bistro" mi je još ako ne kuži riječ polupopodne, pa još u množini ili provjerivač, kaj je čisto bezvezna riječ, ali da ne kuži Google, e to je već čisto tržišno podjebavanje.
Da sam sad malo lošije raspoložen nego kaj jesam, instaliral bi si neki drugi editor sa provjerom pravopisa od ovog kojeg sad koristim (bez reklame), pa da vidim da li drugi proizvođači te općepoznate riječi dodaju u svoje dikšnerije ili ih izostavljaju...
Ovo bijaše digresija, za sve one koji to još nisu shvatili...
Iz digresije, vratimo se na temu... a to je, ako vam to još nije postalo jasno, rad.
Neki je idiot svojevremeno rekao kako je u radu spas. Da mi je znati tko je to mislim da bi ja njega objesio za njeku stvar, pa nek se spašava, ako može. Nek' odradi to svoje spašavanje...
... cijelo me vrijeme pere želja da napišem jednu drugu rečenicu, isto "simbolički" vezanu uz rad...
Započeo sam tekst kako bih vam čestitaoUskrs, pa je onda i red da riješim formalnosti:
Sretan Uskrs
I da nastavim u revijalnom tonu.
Da sam se prijavio na HTZ (to je skraćenica koja znači nešto sasvim drugo) imali bi prilike vidjeti me, sigurno, danas, u najavljenom "najbolje od..." kao jedinog kanididata koji bi ovako nastupio:
- Ja ne znam pjevati i nemam sluha, samo sam došel reći da na mene ne računate.
Kaj? Ne znate kaj je HTZ? A kaj je KTZ? A, to znate? Ja ne znam, pa ako mi neko hoće pomoći... HTZ je skraćenica, novokovana, tako novokovana da je još užarena po rubovima, za još jednu "zabavnu" nebulozu naše "svezabavne" dalekovidnica. Druga "zabavna" skraćenica je i PŠ.
I ta PŠ je tak "zabavna" da, ako te slučajno daljinac nanese na taj program, od čiste gluposti ostaneš buljiti u ekran, ne mogavši povjerovati da nešto tako glupo može postojati, a efekt se pojačava kad shvatiš da ti to, zapravo, i gledaš. Još kad se i nasmiješ i shvatiš da ti je, obožemiprosti, zanimljivo (!!!) krajnje je vrijeme da ti netko oduzme daljinski, spakira te u tapeciranu sobu i u ruke ti da ksilofon, ali ne BP-jev (gle, skraćenica...).
Obje se te "zabavne" skraćenice mogu gledati na dalekovidnici koje naziv je isto skraćenica.
E da, a propos skraćenica:

Tako, nakon što ste apsolvirali puno skraćenica, doznali kako su izreke o radu poprilično kontroverzne, ostavljam Vas da probavljate jutrošnji blagoslovljeni doručak i da uživate u prelijepom vremenu, dok još traje jer za sutra neki izvori navodno, ako se nisu zajebali, najavljuju pogorboljšanje vremena. Ja pak idem u pohod na frižider, neke šunke ostade, pa da se ne baci... MFG!

ponedjeljak, 05.01.2009.

Priča o silasku s drveta ili svi smo mi pali s kruške

Davim vas sa raznolikim glupostima ovih dana. Ovo je nova glupost.


Želio sam ispričati jednu osobnu tragediju. I stao sam. Da bih tu tragediju ispričao onako kako spada, bilo bi potrebno ispričati još desetke, stotine, možda čak i tisuće osobnih tragedija koje su se zbile u to vrijeme kad se zbivala i ova, i povezane su s njom, kao i sa desecima, tisućama, možda milijunima osobnih tragedija iz vremena ove ili vremena prošlih, a možda čak i budućih osobnih tragedija.
Uglavnom, ne postoje osobne tragedije, postoji samo jedna tragedija, a to je ljudska rasa koja je "an sich", kao takva, kako bi to rekli razni filozofi iz vremena koje se čini puno mirnijim od ovog današnjeg, što je opet predmet jedne isto takve duge i iscrpljujuće priče, također ovako općeljudskog karaktera, digresija plus-minus, dakle, kako rekoh, ljudska rasa je netolerantna, pohlepna, agresivna i smrtna.
Pretpostavljam da bi se za svaku inteligentnu vrstu u svemiru moglo pronaći barem četiri karakteristike koji ma bi ih se dalo opisati. No, na nesreću, ili na sreću, kako vam drago, još nismo sreli izvanzemaljsku inteligentnu vrstu.
Na nesreću? Pa, možda bismo naučili nešto poput tolerancije, skromnosti i mirnoće. Možda bi čak naučili biti besmrtni. Samo se nadam da bi se sve uklopilo na najbolji mogući način, pa bi zaista bilo potrebno reći – na nesreću nismo do sada upoznali inteligentnu vanzemaljsku rasu, barem prema službenim zapisima, koji opet, mogu, a i ne moraju, biti predmet posebne priče o vjerodostojnosti i lobijima, koji svoje postojanje ionako vuku iz pohlepe, agresivnosti i netolerancije.
Na sreću? Vjerojatno na sreću po tu izvanzemaljsku inteligentnu rasu.
Sa položaja netolerancije, pohlepe i agresivnosti, a i smrtnosti, utvrđeno je kako je potrebno u svemir ispaliti ogromnu količinu metala pogonjenog ogromnim količinama goriva koje je nekad, ako nije sintetsko, bilo nečija koža, glava, meso, možda je pripadalo nekom našem pretku, a zbog smrtnosti sada leti ususret napretku.
To što se misli ispaliti, mora biti dobro naoružano. Svemirom, koji je, zbog svoje veličine, potpuno prazan, luta sva sila buljookih čudovišta i drugih ne-antropocentričnih stvorenja koja samo bruse svoje očnjake i kandže, da nas raznesu svojim laserskim topovima, plazma kopljima, gravi-bombama i ostalim strašnim oružjima koja mi još nemamo.
Da, a koji će im kurac onda očnjaci i kandže? A i to svo strašno oružje? O tome govore naša pohlepa, naša netolerancija, naša agresivnost i naša smrtnost. Ne njihova. Mi još nismo, kako je već rečeno, vidjeli inteligentnu izvanzemaljsku rasu. A one inteligentne vrste koje obitavaju uz nas na Zemlji pokušavamo, a i skoro da nam uspijeva, uništiti ili barem, kako smo to učinili jednoj od njih, stjerati ih natrag u more. No, dobro, sami su otišli kad su skužili da nije trebalo niti izlaziti iz mora. Mi smo ostali, ali nam je svima jasno da nije baš trebalo silaziti s grane, tome je kriv onaj prokleti majmun susjed kojemu je zbog pretjeranih erotskih aktivnosti pukla dom-grana pa se nije znao vratiti natrag gore. Što je učinio? Pozvao je familiju dolje s njihovih grana, uzeo tu istu granu i polako se šepesajući otputio u savanu. Tako su postavljeni uvjeti za ispaljivanje štočega u ništa.
Oružje koje spomenuh da nemamo. Hmmmm... postavlja se pitanje, a kako onda znamo da bi moglo postojati i kako bi moglo djelovati ako ga nemamo... vjerojatnije je da ga imamo, ali je još vjerojatnije da zbog pohlepe, netolerantnosti i agresivnosti nikada nećemo saznati koliko jer smrtno. Ako je u nacrtima i zamislima, za ostvarenje je potrebno nekoliko budala. Vidite što se desilo majmunu kad je pao s grane – evoluirao je u nas, za ime svega!
Nakon naoružavanja, na to ispaljeno se natovari takozvani korisni teret. A korisni teret smo mi. Naši najhrabriji, naj-ovo i naj-ono pripadnici... oružanih snaga ove ili one zemlje, koja je već ispalila to što je ispalila.
Zašto ne prvaci opere? Zašto ne najbolji atletičari?
Zašto, zapravo, uopće najbolji? Zašto je potrebno da netko bude bolji od drugog, trećeg, zašto opće rangirati bilo što? Zbog pohlepe, netolerancije, agresivnosti i smrtnosti.
U moru besmislenih pitanja na koja nema odgovora, postavlja se još jedno pitanje – a što sam to želio napisati?
Odgovor je – osobnu tragediju.
I uspjelo mi je.
Osobno je tragično to što smo si napravili, a sve uslijed pohlepe, pogrešno smatrane željom za novim znanjima, uslijed netolerantnosti, pogrešno smatrane željom za natjecanjem, uslijed agresivnosti, pogrešno smatrane odlikom prosperiteta i uslijed smrtnosti, pogrešno smatrane besmrtnošću.

nedjelja, 04.01.2009.

Povratak otpisanih ili kako je Gabriel okrenuo Kotač Vremena

- Uzmi…
Sa nevjericom sam gledao u prljave prste koji mi nude komad, komadinu u mojim izgladnjelim očima, pomalo starog, mrvljivog, ali uz devizu "u sili vrag i muhe ždere" (istini za volju u niti jednoj sili do sada nisam žderao muhe, pa ma koliko bio vrag), zapravo još uvijek jestivog kruha… a gladan sam… joj, i kako… danima nisam ništa jeo…
Onaj trenutak kada shvatite da ono u što gledate nije sasvim novo vašim očima, trenutak koji učeniji i kompliciraniji ljudi i demoni zovu deja vu, pa ma kako se to čitalo, i kada sve odjednom krene svojim poznatim tokom. Nastupio je. Definitivno.
Znam da će uslijediti:
- No, uzmi,
Zahvalno pogledah umrljano lice starog vraga sa zelenom trakicom oko lijevog rukava na brzinu sklepane uniforme…
... i upoznavanje, i gađanje i početak bježanja...
Znam to sve. Sada je samo na meni, hoću li prihvatiti igru ili ću ipak kotač povijesti vratiti još malo unatrag. Probajmo sa vraćanjem.
- Kotač?
- Hmmm?
- Da se makneš još malo unatrag?
- Zašto? Baš mi se sviđa valjati te po blatu i gušiti te mrvicama kruha...
Nnnnda... jeste li sada shvatili koliko problema imam sa već napisanim bljezgarijama onog pisca koji sada izigrava gargojla negdje u visinama grunda pozornice onog kazališta gdje smo ga i ostavili?
Kako da sad ja uvjerim i Kotač i Vrijeme i Smrt...
- Ne miješaj me u to!
- Dobro, neću. Onda ovako:
Kako da sad ja uvjerim Kotač i Vrijeme da je Pisac sve to skupa zbljezgario do jaja i da jednostavno sve treba vratiti tamo negdje u vrijeme... hmmm... vraćao me je nekoliko puta u vremenu, spajao radnje... možda bi najbolje bilo vratiti stvar na prvi susret s Janjom, tada me još nije prala paranoja da sam "pisan", a i prisjećanje na njenu pojavnost tada u avionu, mmmmm ...
...
- Oprostite…
Ženski glas iza mene. Šutim.
- Oprostite… - ovo je bilo glasnije. Moram priznati ima seksi glas. I dalje tvrdoglavo šutim.
- Gospodine! – uhaj! Pa znamo se i svađati… a to joj dobro stoji. Skoro da i meni počinje stajati.
Podignem stolac i okrenem se:
- Izvolite molim – i osjetim kako mi se spušta vilica i zaista ustajem na najosjetljivijem dijelu…
Nehotice ispustih uzdah koji je graničio sa urlikom uspaljenog gorile koji, nakon mjesec dana apstinencije , bane na proplanak dupkom pun ženki.
Lagano crvenkasti uvojci ispod male crne naherene kapice spuštali su se do ogoljenih ramena uokvirujući pravilno lice kojim su dominirale ogromne zelene oči. Od ramena dolje dvije su čvrste izbočine dominirale središnjim prizorom tek ovlaš prekrivajući pogled na vitke noge, u, naravno, ukusnoj mini suknji... Još ako ima i čizme… nek' me ženi – pomislih.
Što mogu, vidim li čizme na ženi naprosto pobenavim… i… kao da me čula, mlada dama prebaci nogu preko noge otkrivši fino izdužene vretenaste listove u crnoj koži… mijaoooouuuu…
... i kako da ne oženiš takvog komada, pogotovo kad ti samo par minuta poslije stjera jaja u grlo... doslovce...
Ne, bolje bi bilo da ipak ne letim,...
- Vrijeme?
- Kaj sad?
- Idemo natrag u Ured, u vrijeme pojave Mauricea?
- Zašto?
- Možda zato jer te molim da to učiniš?
- Nisi baš uvjerljiv
- Što bi te učinilo uvjerenijim?
- Da me prestaneš jebati u zdrav mozak i da makneš ruku sa mog Kotača!
- Oprosti, ali mislio sam da je to kotač Povijesti...
- Da budalo, dijelimo isti kotač, si ti normalan?
- Dijete drago, znaš i samo da je Gabriel malo tup i praznjikave glave – Povijest odnekud prozbori. Moram priznati da se udebljala od zadnji put.
- To dobro zboriš, sestrice...
Dakle... nisam nikada razmišljao o tome što se dešava kada se Vrijeme i Povijest nađu zajedno. Vjerojatno samo veliki događaji... ili jedno drugoj slomi kotač.
Nadam se samo da se Kotači znaju čuvati.
K vragu i k jarcu!
- Kome sad? Vragu ili jarcu?
- Maurice! I ti si tu? Što vragu ili jarcu?!?
- Pa rekao si "K vragu i k jarcu", pa sad ne znam kome?
- Opet si pio?
- Opet si pao pod kola mrtvaca?
- A ne, to se dogodi samo jednom... na početku smrti, obično...
- Znam... čuj... ovaj tekst uopće nije smiješan, znaš?
- Ne mogu si pomoći, pokušavam naći zamjenu za onog tupavca kojeg smo ostavili u skla... pardon, kazalištu
- A vi ste bili ti koji ste mi zasmradili moju ropotarnicu?!?
- Što? Tko je to?
- To je Povijest. Upoznajte se Maurice – Povijest, Povijest – Maurice
- Drago mi je... i meni...
- Čekaj... rekla si "zasmradili..".
- Da...
- Pa ono onda nije bilo kazalište?
- Kako si mi danas pametan Gabriele, ne mogu se načuditi... ne, sinko, ono je bila moja Ropotarnica Povijesti, iz koje se nitko ne vraća
- Nitko?
- No, čast izuzecima. Ali, za to treba imati dobre veze...
- Veze?!?
- Pa, recimo, Lucifera za tasta
- Grmmmmphhhh... da, sad mi je jasno otkud ono prisjećanje s početka. I znam kuda trebam otići.
- Kuda?
- Na početak!
- O joj, ne opet!

subota, 03.01.2009.

Praznina i ispravnik obradnika ili jebeš obradnikov ispravnik koji ne kuži padeže

Suočavam se po stopedesett(tttt)sedamtisućapetstotinapetstosedamdeseti(iii)deveti put sa prazninom. Svejedno je da li je to praznina papira na kojoj treba napraviti bilokakav trag tintom, prstom, kistom, olovkom, čavlom, pisaćom mašinom, čime god ili je to prazan list papira u tekst procesoru. Osjećaj je posve isti, jedino što mi obradnik teksta nudi i ispravnik pravopisa. Uvijek se nekako, tipkajući (koja bijedna isprika za črčkanje i naglo povlačenje crta preko neispravnog teksta), pišući (do koje mjere je to pretenciozno nazivati kliketanje tastature pisanjem?), zaustavim upravo na ispravniku pravopisa u obradniku teksta. Zvuči hrvatski? I meni... ali ispravniku baš i ne.
Kao i uvijek, nakon obraćanja svekolikom pučanstvu u svezi glede i unatoč preglednika i obradnika, i napravivši kako-tako donekle dobar uvodnik – stanem.
Mislim da ću se preorijentirati na pisanje uvodnika. Tako dugo dok ne lupim prvi enter za prelezak u novi odlomak, tako dugo mogu pisati svašta. I to i napravim. Čim lupim enter, izgubim nit. No, bolje to nego da lupim nit i izgubim enter!
Što me pak podsjetilo(zamišljajući kako panično trčim sobom za tipkom enter) i na ovu sličicu:



Uz podnaslov – "Napokon mu je uspjelo".
Uz zaključak: Nadam se da je i vama svima uspjelo preživjeti božićno-novogodišnje blagdane bez ispumpavanja želuca, slomljenih ruku i nogu, opekotina od pirotehnike, ukradenih vozila, izgubljenih kreditnih kartica, neisplaćenih božićnica i najava otkaza i da ste orni za još jednu, po mnogočemu vjerojatno sličnu, ali i goru godinu koja je "odradila" oko 2 i pol dana. Još 362 i pol... smiluj nam se... tko se kome već mora smilovati...
Nek' nam je sa srećom.

subota, 06.12.2008.

Globe Teathre

Tu bu tekst
E, znate kaj znači ova gornja rečenica? To znači da sam imal ideju, ali mi je pobegla...
Nema veze... bu došla druga... morti...
Još nije došla, bar ne ona ideja koju sam imal kad sam napisal prvu rečenicu, to ziher...
Osim kaj nije došla ideja, još i lažem... napisal sam da bu tam gore tekst, a gle vraga... tekst se sasvim lepo razvija tu ispod toga, k'o kolonije gljivica na Arturovom tanjuru... nikad niste čuli za Arturov tanjur? Joj, pa dajte pročitajte Vodič za autostopere:
- Otvorio je frižider i iz njega odabrao dvije najmanje dlakave stvari. Postavio je tanjur na stol i pozorno promatrao pola sata. Kada se niti jedna od tih stvari nije pomakla, proglasio ih je za doručak i pojeo... (poludoslovni citat iz "Zbogom i hvala za sve ribe" – trećeg/četvrtog dijela tetralogije u pet knjiga i šest dijelova)
Gle... provjernik pravopisa ne kuži kajkavski... kak ga bum iznazajebaval kroz celi ovaj tekst... koji gušt! Dobro, ne kuži niti riječ provjernik, ali mu nemrem pomoći kad je zmišljena,... no, samo malo... pa sve su riječi "zmišljene", nekad, jedamput, kad su bile potrebne. Ono, kad je kromanjoncu ili takvom nekom bilo dosta neslane hrane pa se zderal na ženu, ona ga pita:
-Čekaj, kaj si do sad bil tiho?
- Je, pa nisam imal primjedbi... – i tak je izmišljen jezik
Malo prije sam rekel... gle vraga... a tko o vragu... u vražju mater...
- Tko me zvao?
- Nitko tata, smiri se...
- Janja, ima čovjek pravo, zaista je malo prije netko rekao "gle vraga"
- Hvala, a zakleo bih se da mi je i majku spomenuo
- O u vražju mater, koji bezobrazluk!
- Gle, Maurice, ne zajebavaj, da ne sjedimo već mjesecima tu na ovoj pozornici sad bi ti pokazal tvog boga – u daljini se začu odjek fanfara – prokleto bilo, čini mi se da je opet počelo... – fanfare se počeše bilžiti – koji je sad ovo bog? – zblene se Lucifer gledajući u zlatni zastor koji se odjednom pojavio posred gledališta i četiri kerubina kako, pogledavajući iza zastora, očito očekuju nekakav svečani trenutak.
Dežurni vatrogasac se odnekud pojavio, pripit...
- Koga boga mi tu sranja delate po gledalištu? Hočete kaj otkaza dobim? – a onda se zagleda u prizor, malo pocrveni i veli – Joj, oprostite, nesem znal da je proba...
Kerubini raširiše krila, i bez Red Bulla počeše svečano otvarati zastor. Iz daljine su fanfare najavljivale svečani dolazak, podigla se prašina, topot kopita, uzbuđenje raste, a iz sve te sjajne prašnjave blistavosti i benhurovštine iziđe starac i došeće na pozornicu
- Bok svima, kaj ima?
- Isuse kriste, blažena djevice Marijo... podsjetite me da si poslije zapalim par sumpor-traka, umjesto pranja usta sapunom... kaj je ovo Gips?
- Cijenjeni kolega Lucifer, Gips će možda u raj, o tome odlučuje kolega Petar, moj sin je na službenom putu, a moja nevjenčana supruga čuva Lazara dok njega nema, a mene je netko zvao... ili se varam?
- Definitivno, ne mogu baš reći da sam vas zvao, kolega, želio sam samo ovom tu demonu pokazati njegovog boga. Hja, izgleda, da vam je sudbina totalno nenaklonjena i da ste baš vi njegov bog.
- Bez svake sumnje, izgleda da tako pisano jest.
- Kolega, vjerujem vašoj općoj načitanosti, ali zar baš morate koristiti taj suhoparni biblijski govor?
- Kolega dragi, što biste vi željeli? Da koristim suhoparni poslovni govor?
- Vas dvojica! Zašutite obadva!
Od čiste zbunjenosti, dva su se lica okrenula prema izvoru tog glasa. Gabriel de Mefisto je stajao podbočen, u licu crven skoro poput Lucifera.
- Dosta! Kroz cijelo ovo vrijeme samo sjedimo, u mraku, par mjeseci, nitko nije progovorio niti riječi i tome slično, i sada, kad konačno imamo priliku otići odavde, sad su se našla dva šajsera i raspravljaju o stilu i načinu lijepog govorenja. Dajte molim vas! Idemo odavde prije nego se netko sjeti da smo trebali još čučati i čekati!
Nakon Gabrielove debele guzice, sa stolice je bljesnuo par slatkih nožica koji je i u božjim očima pokrenuo iskru koja se viđa samo u onih poprilično vragolaste prirode, da bi ista iskra zgasnula dok je božji pogled prešao kroz vidno polje očito srditog Lucifera:
- Ali kolega... pa valjda mogu gledati?
Još temeljitije srditiji pogled je objašnjavao, zorno, odgovor na ovo pitanje.
Vlasnica nogu je, kuckajući potpeticama uz popratno njihanje bokovima i bibanje sisama izjedrila za Gabrielom, a za njom je, vrlo vjerno oponašajući konjsko hrzanje i topot kopita odgalopirao i Maurice. Jedan element koji se nije uklapao u to hrzanje i galopiranje graničio je sa prijapizmom, i imao više veze sa magarcima, mada se to i pastusima događa u blizini kobila (Janjin prezirni "hm" vam govori da je njena telepatija funkcionalna), ali o tome drugi puta, ima i male djece koja ovo čitaju (a lijepo piše da ne bi smjela, nadam se da su barem roditelji uz njih)
Bog i Vrag su se zgledali.
- Dakle, kolega, izvolite, poslije vas...
- A ne, ne, ne, ne... samo poslije vas...
- A ne, nikako, samo poslije vas, ja znam što se pristoji...
- ..
Kako ne bih sada prepisivao Kishona, koji je to puno, puno, puno bolje napisao i na tome zaradio dosta para, nakon nekog vremena se obojica složiše i zajedno iziđoše iz mjesta radnje.
Neko je vrijeme sve bilo tiho. Čak su i svjetla ostala onako prigušena, kao kada inspicijenat najavi "ulazak publike". Kerubina i svečanog zastora je nestalo. Negdje u garderobi umro je glumac koji trebao je umrijeti na pozornici, ali je predstava odgođena. Vatrogasac je opet ušao u gledalište i zadovoljno kimao
- Dobro je, proba je gotova, morem doma.
Iz dna pozornice se svečano došetao Pisac, trljajući rukama:
- Tako, sada sam na raspolaganju. Možemo nastaviti... gdje smo ono stali... – i zbunjeno stao.
- Gabriele? – tišina – Janja, Maurice, Lucifere... gdje ste? Vratite se! Nemojte biti takvi... pa... no... dajte, vratite se... ja sam samo imao previše posla... vratite se... Janja, Gabriel, Maurice... gdje ste? Ja sam samo... no... gle... kaj je to? Pa gdi ste?!? No! Vratite se! "Kad čovek napravi tak kak sam ja to napravil i ne preostane mu ništ drugo neg da odide f pičku lepe matere na proščenje!" (in memoriam L.T., podaci u redakciji)
Glas poludjelog Pisca još i dan danas ječi kroz reflektore i lože tog kazališta.
Zato su ga i zatvorili.
Kazalište.
A i pisca.
Na sigurno, to budite sigurni.
Pisca.
A i kazalište. Ili bi barem trebali. Na sigurno. Zatvoriti.

utorak, 04.11.2008.

Pjesan o drevnom pomorcu i druge priče

Samuel Taylor Coleridge, Rime of The ancient Mariner
Lik je pisao svoje poeme tako da ih je sanjao. Probudivši se, trebalo je samo zapisati to što je sanjao, ali, avaj! (u modernom prijevodu – je, jebiga) – u tom trenutku dolazi susjed kojem je žena ustala na lijevu nogu tog jutra i cijela poema zbog te žene odlazi u nepovrat i biva zapisan samo jedan njen dio (S.T.Coleridge, Kublaj Kan).
U drugoj je situaciji bio ipak pametniji i uspio je zapisati cijelu poemu. Koliko je duga, počnete razmišljati o tome – bože, koliko je taj čovjek spavao...
I onda se nađe jedan egiptolog i napravi stvar po toj poemi.
Kako se zapravo ne zna da li je bolje samo čuti ili i vidjeti izvedbu, za lakše podnošenje sam odabrao verziju koju se samo čuje. Verzija koja se može i vidjeti je priložena u vidu linka na mjesto gdje možete biti sadomazohisti i gledati starce-čupavce (uz napomenu da su mi prije 20 godina ti i takvi izgledali sasvim kewl, a danas su, u najmanju ruku – demode) kako se krevelje pred par 'iljada ljudi i rade bedake od sebe, a zapravo sviraju dosta dobro.
Vjerojatno već pogađate o kome je riječ, pa neću duljiti:

Prvo ovo	Onda ovo

Možete i gledati, ako vam se da... prvo ovo, a potom – ovo.



Kako ne znam kud ću s ovim, mučim vas sa groznom bojom teksta...

Day after day, day after day,
We stuck, nor breath nor motion;
As idle as a painted ship
Upon a painted ocean.

Water, water, everywhere,
And all the boards did shrink;
Water, water, everywhere,
Nor any drop to drink.
S.T.Coleridge, Rime of the ancient mariner

One after one, by the star-dogged moon,
Too quick for groan or sigh,
Each turned his face with a ghastly pang,
And cursed me with his eye.

Four times fifty living men,
(And I heard nor sigh nor groan)
With heavy thump, a lifeless lump,
They dropped down one by one.
S.T.Coleridge, Rime of the ancient mariner

subota, 25.10.2008.

EUtanazija ili hiBern-acija

... ili – hoćete li vaš zimski san odspavati ili odumrijeti.
Za ovakav tijek misli zahvalan sam svom dragom prijatelju Beduinu koji se rijetko pojavi, još rjeđe iskomentira, a najrjeđe što čini (osim kada mu se desi diarhoidalni prokto-poremećaj) je – piše.

Nego, mislim da je ovo prvi post istovremeno na blogu objavljen i pod kategorijom humor i pod kategorijom politika istovremeno. Humor, bijući političan, obično je opasan, a politika, bijući humoristična nije moguća...

Svejedno...
EU tanazija... primjećujete li nešto?
Ako sada krenem razvijati temu na taj EU u EU tanaziji, mogao bih doći do Tanzanije u EU, uz malo Kongo-Brazavila, Zambije, Gambije, Senegala... ne, ta država postoji... aha... Kampućije,... makar je na drugom kontinentu... i sličnih tvorevina kolonijalne politike... EU Tanzanija... tako će se zvati jedna mala kolonija na obalama Adriatice u kojoj će se odvijati mnoge grozne stvari...

Ako ne vjerujete, pročitajte moj nikad napisani budući roman o EU Tanzaniji!

Ah, shit, memorija mi je puna dreka (©Srećko Puntarić, "Hej haj kompjutoraši smo mi")... nisam baš siguran o čemu htjedoh pričati, pa sada dalja pričam posve bezveze...

A, da, Bagrijel... ne, Gabrijel... ma ne... Gabriel, zajedno sa svojim prijateljima i dalje sigurno sjedi u mraku kazališne dvorane, i bolje mu je da tamo sjedi... samo malo, pogledajmo:
- Maurice?
- Da?
- Čini li mi se ili je to Pisac pogledao na nas?
- Ne čini ti se, pogledao je...
- Jel' dobro pogledao?
- Pa sudeći po reakciji na tvoj srednjak izgleda da je jako dobro pogledao
- Pisac?!?
...dobro... još su tamo, pa i uz bezobraznu gestikulaciju...
Do trenutka kada ne odlučim pokrenuti ih,...
...poslušajte ovo i ovo, po mogućnosti odjednom (i pazite na kakačfoniju koju dobijete):

Znate kak' se veli: Isusek, isusek, kaj bu mi ve Regica rekla...

subota, 27.09.2008.

O psima, odrescima i toploj vodi

Zaista se osjećam k'o N.N. (podaci u redakciji)... čini mi se da bih trebao za pojas staviti barem dva sočna odreska... možda bi tada bar pokoji pas okrenuo glavu za mnom...
Zamislite sramote... nekih tjedan dana, otprilike, nisam niti primirisao mailu i što imam vidjeti kad sam konačno pristupio mailboxu?
Samo 17 poruka!
I, naravno, sve su to poruke pristigle od mojih dobrih i dragih prijatelja iz inozemstva, prijatelja koji su povećali svoje kurčeve pa se sada kurče, ili su, još bolje, uzeli kombinaciju viagre i apaurina ili sličnog preparata pa bi jebali ali im se ne da, pa kupili Rolexe na Hreliću ili objesili utege na jaja... uglavnom, zanimljivo društvo, zar ne?
Ali nije to ono što me smeta... ne... nek' ljudi od svojih genitalija i ganglija rade što ih volja, brine me to da u sedam dana, kada pošteni svijet prima od 10 do 60 poruka tog tipa dnevno, uz naravno barem jednu poruku koja im pripada, ja dobijem sedamnaest poruka! Sve smeće, ali – u sedam dana... pa to je da se rasplačeš!
Ili nije?
Znam da nisam bandwidth našao na cesti i da je kod flat (zvižduk iz publike – gle, hvali se) prometa uvijek negdje klauzula o fair usage, (kako se to od davnina uvriježilo u nas, sjeća se moj djed da je još ban Jelačić govorio o fair usage problemu tamo 1848), ali možda bih trebao razmisliti o tome je li bolje primiti 17 poruka smeća u 7 dana ili 100 - 400 poruka smeća u jednom danu.
Ako stvari postavim tako, onda radije dobijem 17 poruka u tjedan dana, u svakom slučaju.
Nego, imam dva pitanja za sve vas, ali ću vam pokvariti zadovoljstvo nagađanja i pogađanja odgovora, pa stoga:
- Kako se najlakše stiže u Vrapče? Treba samo skrenuti.
- Kako se otkriva topla voda? Digne se poklopac.
Nakon obilate i izdašne porcije povrća, hvala vam na velikodušnosti, s obzirom na svoje stanje to će sasvim dobro mirisati u finoj povrtnoj juhi, povlačim se za ovaj put.
Hibernaciji u pohode!

By Crash997

utorak, 02.09.2008.

Prejezao grizik ili razmišljanja kuhane kokoši

By ~net-surfer
Kokoš-robot, (c)2005

U početku bijaše kokoš... pa sam onda u lipnju prošle godine u manjku inspiracije u naslovu jednog zapisa upotrijebio tu sintagmu "razmišljanja kuhane kokoši" (pogledajte i komentare... čak su bolji od teksta)... tko zna možda ću je za koju godinu opet iskoristiti, nije mi za zamjeriti... do tada, onaj tko malo progugla, naći će upravo taj moj tekst kao prvi rezultat, blago meni, samo je pitanje tko će biti dovoljno bedast (present people excluded, jer znam da ste u stanju to napraviti) da upravo po tim riječima krene guglati. No, digresija prijeteksta punog digresija je gotova... ide tekst

a-čučučučučuču... hu hu... i odeeeeeeee u vražju mater...

Jednom davno, u neko, nazovimo ga tako, možda, sretnije vrijeme, postojala je pjesmica koja se meni tada učinila posve smiješnom. Zvala se "Razmišljanja kuhane kokoši":
-Pa zar su ti ljudi posve poludili
kad su me na kuhanje osudili?
Čuvši tu pjesmicu, čiji je autor veleblagopoštovani Banimir Zvolog, čovjek zbog kojeg sam često prejezao grizik dok sam meo jeso, a potom vidjevši kako je Miroslav Šutej za tu priliku napravio ilustraciju zbunjene kokoši u loncu, stotinu sam se puta bacao na pod doslovce izvodeći rotflmao k'o klizačice Milkin trostruki (f)aksl.
Općenito govoreći (joj, vidi mene) čini mi se da smo kao, nazovimo se takvima, odrasli izgubili doticaj sa takvom vrstom humora.
Kao klincu, opet potežem Bvonimira Zaloga, stihovi "oko njega su ljudi ljudili i na kraju ga ubili" nisu u meni pobuđivali više od ritma. Znači li to da su djeca psihopati? Ili su pisci za djecu poremećeni kad pišu takve stvari? Ili su to pisali jednostavno u neka druga vremena kada su djeca bila samo djeca, a ne predmeti koje treba držati na vitrini da im se slučajno ne bi štogod desilo, pa da kojim slučajem, o ne daj bože, odrastu u normalna ljudska bića, nego se svi trude obilježiti ih za sva vremena kao male, a kasnije i velike, idiote koji ne smiju imati doticaja sa stvarnošću prije punoljetnosti, a onda će se ponašati kao Amiši prije polaganja zavjeta, a svi će se čuditi – mi svoju djecu nismo tako odgajali.
Jeste, samo toga niste svjesni.
Nije cilj ovog teksta držati prodiku o odgoju djece da ne ispadnem poput svećenika, a svećenici djecu krste, ali ih, u principu, ne rade, pa da si uzmem za pravo krstiti nečiji odgoj, ostatak paralele izvucite sami... cilj ovog teksta je malo razmisliti nad Balogovom pjesmicom "Razmišljanja kuhane kokoši".
Dijete, odnosno, u to vrijeme to dijete bijah ja, i to bijaše polovicom sedamdesetih godina prošlog stoljeća (uvijek sam mislio da je to izraz rezerviran za 1870 i nekoju, a ne za anno domini tisuću devetsto sedamdeset i petu) se iskreno smije, kao što se dijete iskreno smije kad god mu se nešto učini zabavnim. Djetetu je to urnebesno smiješno. Zašto? Nemam odgovora.
Uzgred budi rečeno, u pozadini, dok ovo pišem, odvija se dramatična borba dobra i zla, starog i novog... Firefox 2.0.16 ili tako nekako vrišteći i grebući po RAM-u odlazi u nepovrat pred nadirućom invazijom Vatrenih Lisica 3.0.1. I Firefox 3 vs. Firefox 2 1 : 0 u gostima doma kod kuće u tuzemstvu inozemno... Ili, kako je svojedobno jedan pametan čovjek uzviknuo (opet događaj iz prošlog stoljeća):
- Reagan je pobijedil!
- Je? A s kim je boksal?
Dakle, ovaj je post objavljen putem Firefoxa 3.0.1, posljednjeg krika (Bob Rock: Koga, pokojnog vlasnika?) internautske tehnologije... ako je, a ako nije, onda lažem...
Još jedna digresija, a onda ću se, obećajem, možda, tko zna, vratiti glavnoj temi ovog zapisa: - rijetko volim hvaliti komad softvera, jer je to još gore nego hvaliti neku knjigu, ali stvarno mi se čini kako ovaj novi Firefox radi puno brže i agilnije od generacije 2.0... živi bili pa vidjeli...
Nego, odrasli i navedena pjesmica – naučen realnosti, vidi samo lonac, i u loncu kuhanu kokoš, blijede kože, pobijeljenih bataka, i ostalih detalja i zna kako takva kokoš ne može tako razmišljati, dapače, zna da uopće ne može razmišljati... budimo realni... koja kokoš i može... i tu je priči kraj, uz komentar – ah ti pisci, što još sve neće izmisliti.
Poruka ove priče je – budimo radije djeca, biti će nam veseliji dani.
Za kraj, dio pjesme Banimira Zvologa koji me fascinira već tridesetak godina:
"Mora da sam prejezao grizik kad sam meo jeso
kako mi je samo krvila cur... oko mene su hodi ljudali
i u gledu me čudali".
Pala na hvažnji, Vaš ShadDog Müythee

srijeda, 13.08.2008.

Dvije godine

Iako nije pravi rođendan, ipak, Gabriel je prvi puta ugledao svjetlo dana na ovim stranicama, ako se dobro sjećam, 13.08.2006. godine, pa stoga, njemu u čast, a sve bez velike pompe, slavlja, halabuke, a i bez teksta, čestitajmo minutom šutnje za sve vas koji ste uspjeli izdržati toliko sa Gabrielom, dragom našem debelom smotanom demonu koji već skoro tri mjeseca čami u nekakvom kazalištu iz kojega su odavno pobjegli štakori (pa nije to brod, reći će netko) dvogodišnjicu izlaženja.
Jadni Gabriele, toliko si debeo da nikako ne možeš izaći, pa izlaziš li samo i izlaziš... izlazio dabogda...

petak, 01.08.2008.

A jel'? Ma nemoj...

- Pisac... ako garantiraš da ćeš slijedeći nastavak napisati u roku manjem od mjesec dana, onda sada možeš završiti. Misliš li da ćeš to moći?

- Mjesec dana?!? Kakvih ti je to šugavih mjesec dana?
- Oprosti, kaj je tebe briga kak dugo traje mjesec dana.
- Na Alpha Centaury Beta III možda i traje toliko, ali nitko nije bio tamo da provjeri.
- To ti samo misliš.

ponedjeljak, 19.05.2008.

La commedia e finita

- Bravo, bravo, bravo... – tko nam je čestitao, ostavljam za slijedeći nastavak, ovaj je ionako trebao završiti kod zadnje Mauriceove rečenice, ali, neš' ti Pisca.. Tu smo bili prije točno tri mjeseca. Nadam se da će za tri mjeseca sve skupa biti puno dalje.

- Bravo, bravo, bravo... svaka čast, moram priznati, kao i u svakoj životnoj situaciji, tako i u ovoj... ma... bravo, bravo, bravo...
- Rogati daj se izjasni! – izletje mi. Eto, sad ste otkrili, posve naprasno, tko nam je to čestitao.
- Tata ti je rogat! – reče Lucifer, crven, a kakav bi i bio, u licu, ovaj puta od smijeha
- Moj tata nikada nije imao rogove... fizičke... o metafizičkim bi se dalo pripovijedati dosta toga...
- Što? Braća sa strane?
- O mami sve najbolje...
- Oho... to je onaj koja te poslala van i to baš pod zapregu sa mrtvacima?
- Tko mi je zapravo smjestio zapregu sa mrtvacima valja pogledati pod napomenu o nesretnom slučaju sa kamionom... siroti čovjek, još uvijek valjda sanja moju facu na vjetrobranu
- O čemu vas dvojica razgovarate?
- Mala prisjećanja starih prijatelja ljubavi...
- Starih prijatelja? Sada kad vas slušam kako razgovarate, razmišljam kako onda razgovarate sa neprijateljima
- Janjice, kćeri, ne zamaraj se. Ja i Gabriel dobro znamo tko nam je prijatelj, a tko neprijatelj, zar ne Gabriele?
- Svakako stari prijatelju moj, Lucifere – posprdno mu uzvratih – Nego, rođače moj đavolski, započeo si ti meni govoriti nešto kao 'kao i u svakoj životnoj situaciji, tako i u ovoj...' pa si se naprasno prekinuo...
- Gdje? Kada?
- Pa tu, na vrhu teksta, nisi valjda mislio na prethodni nastavak?!? – ubaci se Pisac.
Lupio sam se po čelu. Kreten.
- Na kakvom vrhu teksta? Što? Kako? – hm, ponestati će mu upitnih riječi – Tko? – e, da samo ta mu je još nedostajala... sve su na broju.
- Pardon, malo prije, kad smo išli prolazom gledališta prema pozornici vikali ste 'Bravo, bravo...' – pojasni Pisac. Svaka čast, izvukao se.
- Gabriele, kao prvo, ona telepatija iz ostalih nastavaka ove priče o tebi radi i dalje, a kao drugo, to što ste obojice blesavi pa ne kužite da vas jebem u zdrav mozak, tko vam je kriv – Lucifer, Lucifer, Lucifer... nikada ne ostaje dužan i uvijek iznenadi kad mu se najmanje nadaš.
- Oprosti, a kada bi iznenadio? Kad se najviše nadaš? Gabriele, ljubavi, tebi stvarno treba odmor
- Janja, srce, ne seri. Lucifere, reci što si htio...
- Dakle, htio sam reći da vas troje, u svakoj životnoj situaciji zaserete stvar do maksimuma.
Pisac zakikoće
- Ne smijulji se blesavac pisomanijakalni... ti si taj koji piše gluposti pa ti se i likovi ponašaju kao majmuni!
- Dragi moj Lucifere, pišem i o vama...
- O tom potom tko piše o kome, odnosno tko je urednik, a tko maunalac
Pisac pocrveni, a nas troje zakikotasmo.
- Vama sam rekao samo dio. Ostatak slijedi...
- Ali tata, ma daaaj...
- Neće ti pomoći alitatakanje... ti si doduše moja kćer, ali...
- Znam što želiš reći, ne želim da to Gabriel čuje, zato nemoj izreći na glas, ako ne želiš provesti noć sa mamom... OK?
- Sviđa mi se tvoj pristup – atomskom bombom po voluharicama. Ispucala si mamu vrlo rano...
- Sve mi se čini da mi neće trebati nova salva.
- Na kraju – dobro ti se čini, i neće... imam još trojicu bedaka za obraditi. Sjednite. Ovo će biti duga noć, mada je vani već odavno dan...

... prošlo je nekoliko neugodnih trenutaka mukle tišine...
... i još nekoliko ...
... pa još malo...

Pljes!
Bljesnulo je i pljesnulo k'o da... ne znam... nisam se još susreo sa takvim đavolskim bljeskom i tako sočnim pljeskom. Scena se rasvijetlila, a Pisac je stajao držeći se za lijevi obraz. Mogao bih se zakleti da mu je ispod ruke malo pomalo pulsiralo u ritmu nadiruće krvi iza koje se sve jasnije nazirao otisak ruke sa poduljim noktima, da ne velim – pandžama, mada bi takve pandže puno mačaka poželjelo... i kako bi slatko bilo s njima grebati... uh!
- Pisac... nećeš mi sad prekinuti nit, pa makar sjedili ovdje do Sudnjeg dana.
- Dulje nećemo morati sjediti čini mi se
- Točno, dulje ne... ali do tada... zaboljet će nas zubno meso... – počne Maurice.
- Molim?!? – vrisne Janja – Zubno meso?!? Nećeš se valjda nekome zubima držati za guzicu?
- Ne brini, muškima ne bih, a tvoja je guzica...
- Šuti!!!
- ... premala da bi bila vrijedna pola zalogaja. Ponekad se isplati pričekati da sugovornik završi, znaš?
- Janja, Maurice, prestanite!
- Da tata/šefe – uglas oboje.
- Gabriele... s obzirom da si ti kroz svo ovo vrijeme napravio najviše sranja, počnimo s tobom.
- Može, slažem se...
- Pisac... ako garantiraš da ćeš slijedeći nastavak napisati u roku manjem od mjesec dana, onda sada možeš završiti. Misliš li da ćeš to moći?
- Paaa...
- Ma moći će, treba čitatelje uvijek ostaviti malo na iglama... – reče Janja.
- Nisu moji čitatelji fakiri, prije su fakini i ono što ima isti korijen, ali se jako drugačije piše – započne Pisac.
- Misliš fuckeri?
- E, to mislim...
- Pisac?!?
- Evo, završavam šefe...
- Pa završi.
- Jesam.
- Onda dobro.
Dok su njih dvojica dogovarali kraj u stilu kakve Tosce ili Traviate (sirota je žena hodala pola sata sa nožem u leđima sveudilj pjevajući dok joj direktor nije viknuo "Padni, dobiti ćeš otkaz!"), pronašao sam svoj omiljeni portal i naslonio sa na njega prekriženih ruku.
Ovo će zbilja biti luda noć.

ponedjeljak, 14.04.2008.

Vapaj ili proračunata himba

No, sad s punim pravom možete misliti o meni što god hoćete, pogotovo nakon što sam naslovio post tako kako bi ga naslovio samo koji Maras ili Gerić, bez uvrede dičnim prevoditeljima koje spominjem, pogotovo jer nemaju veze niti s tekstom niti s pumpom za bicikle

Čuj, kad budeš imao vremena, daj molim te...
E, kad stigneš, daj pogledaj...
Imaš sekundu? Trebam...
Može samo malo? Gle...
Čekajte. Stanite.
Mislim, znam da zvučim k'o moj Gabriel, ali... Jeste li me to čuli u zadnje vrijeme? Niste. Dapače, niste me ni mogli čuti kad je ovo pisani medij, a da snimim nitko ne bi slušao, nemam sluha niti za govorenje.
Ozbiljno... tko su ljudi koji stalno trebaju pomoć? Znam da među njima ima onih kojima je pomoć zaista potrebna. Od male uslugice, posudbe, beznačajne stvari, pa do onih velikih, životnih... i tu nema govora, spreman sam pomoći. Ali... postoje neki među tim pomoći željnim ljudima koji pomoć traže s predumišljajem, rekli bismo.
Jeste li vi sami možda u toj kategoriji?
Kaj, nemreju sami? Ne znaju ili neće? (Neznaju ili ne će?, a možda i Neznaju ili neće ili Ne znaju ili ne će – odaberite sami) Koji im je vrag? I onda takvi koji sve pitaju imaju sve, a mi... (duboko promišljanje, onda žaruljica i to TEŽ-ova od 11 W [nije reklama, niti misliti], prof. Baltazar je nešto smislio...)
U stilu Nika Praskatona... Kombiniram... A... tu smo... to je ono što mene zapravo smeta, sad mi je jasno. Ne smeta mene to što sam onaj koji pomaže, a ne onaj koji traži pomoć. Niti najmanje... Smeta me što neki ljudi koji traže pomoć ponekad jednostavno ne zaslužuju dobiti je... jednostavno ne zaslužuju... A to su ti, s predumišljajem.
Kako? To ste me pitali... Naravno, u glavama vam se sada roje moralne dileme... kako može postojati netko tko ne zaslužuje pomoć, pa svakome u nevolji treba pomoći... da... ali... ti koji ne zaslužuju dobiti pomoć spadaju u priču o (ljubavi psu i majci) vuku, ovcama i pastiru koji je bio malo previše maštovit kada to nije trebalo. Odnosno, da razjasnim – takvi ljudi, a vjerujem da ih poznajete i iz vlastitog iskustva, nisu u stanju sastaviti guzicu sa wc školjkom, a da ne traže od nekoga pomoć, e da bi potom tu pomoć okrenuli sebi u korist, a eventualno ukoliko bi im se pružile prilika da spomenu tko im je možda pripomogao, jednostavno prešute vašu malenkost.
Nekako, sad sam sebi djelujem kao, ne znam,... žalitelj.
E, kvragu, neću... neću biti žalitelj, ko sve te nemoćne u pameti jebe, nek' nazebe... pomagati hoću, definitivno. A pouzdajem se u iskustvo da ću valjda prepoznati i razlikovati iskreni vapaj od lukavog hinjenja nemoći.
Joj... kak' sam to književno rekel...
P.S. Na kraju krajeva... čini li vam se da ovaj tekst nije trebao biti niti objavljen? Čini se i meni... ali... kad je tu... nek' bude...
P.P.S. I, još samo jedna za kraj, više kao ulje na vatru (ili voda u kiselinu) jednoj blogerici... jeste li imali u zadnje vrijeme problema sa sinkronicitetima i paranojom? Dobrodošli u klub!
P.P.P.S. Skoro sam se zgubil među tolkim P-ovima, ali moram samo još ovo reći - a jesam rekel da bum se vrnul nazaj (a nisam to obečal bregima nego vama)

P.P.P.P.S Začin za kraj...

subota, 22.03.2008.

Kak' ono ide? Ovaj zapis naslova nema... E, da, tak...

Dragi moji, drage moje... jebi ga.

Tu ću ubaciti i spot sunscreen, ako ga nađem, (a naš'o sam ga)


Intonacija prve rečenice mora biti ujednačena sa tom "pjesmom"...
Tko radi taj se i zajebe, reče jež i siđe s četke, a svatko je lud na svoj način, reče vrag i sjede u koprive... nakon ovoliko (među)narodne mudrosti, objavljujem da sam se, kao, je li, ovoga, i pa te ni niti a ali nego već iako makar premda, vratio... na svoj i na vaš užas.
Gdje sam bio? Najvjerojatnije se to uopće niti ne pitate jer vas boli za to, ali se pitam ja, dakle čisto retoričko pitanje, a i odgovor: da sam, bijući tamo, znao gdje sam, već bi se javio, ovako pak donosim zaključak da "sam bil vriti"...
S obzirom da se iz guzice ne da poslati telegram, a jedini vid audio komunikacije uglavnom ostaje neshvaćen i čak ga se smatra poprilično nepristojnim, mada još nije utvrđeno zašto je tome tako, a vjerojatno niti neće, jer se na pepidološkim (izmišljeno, latinistima na znanje) kongresima svi razbježe nakon prvog praktičnog prikaza problema.
No, da ne duljim sa uvodom, prelazim na zaključak, odnosno nadasve pametnu i 'telegentnu (da samo znate 'kak je spell checker popizdil na ovo...) izjavu:
"I'll be back" – intonacija ovoga je opće poznata:

utorak, 19.02.2008.

Sjedili smo u tami i pili(li) smo čaj

Gabriel ovaj put konačno shvaća... ili možda ne? Thrill & suspense... murder... and invasion of a killer B movies... sve to i još mnogo više, u ovom nastavku vaše omiljene sapunice... za mlade... i one malo starije... i nek' me netko lupi po prstima... hvala.

Sjedili smo, ili, za volju priče, možda smo i stajali, tko bi ga znao. Sumrak je prešao u mrak kad je nadobudna čistačica nakon obavljena posla u gledalištu ugasila i inspicijentovo svjetlo, i paničnu rasvjetu nad vratima, čak i žaruljicu od požarnog njuškala.
Vele da se Mrak stalno žali da mu se iza leđa stalno šulja netko, ali to nije predmet ove priče.
Siguran sam da je dežurni vatrogasac čupao kose tamo na porti kod kontrolne ploče vatrodojave, ali to nama nije baš pomagalo u stjecanju pojma o vremenu i prostoru. Možda bi nam bilo pomoglo, recimo, da smo stavili prst pred nos, no, međutim, u tom i takvom mrklom mraku ni prst pred nosom nije se mogao vidjeti. Da smo gurnuli nos vrit, osim akrobatskih sposobnosti kojima bi bili trebali ovladati, i smrada koji bi, možda, osjetili, ovisno o nosu i riti, poboljšanja na polju vidljivosti ne bi bilo... osim što bi se nekome možda od smrada smrklo, ali niti tada ne bi primijetio razliku.
Razlika se uvijek šulja zakucima, i uglavnom je neprimjetna.
Dobro, postoje spekulacije da je Maurice nešto mogao poduzeti po tom pitanju, pa da je mogao učiniti ovo ili ono, ali to sve ostaje na razini spekulacije. Maurice je ipak jedan sasvim pristojan demon koji, kad mu se veli da nek' izvoli sjediti na miru, to i čini.
Pa ma koliko se Mir bunio protiv toga.
Mada nije Maurice tako težak. Maurice se pak često žali kako mu je neugodno jer se Mir neprestano vrpolji i da mu je na stolici neopisivo lakše sjediti.
Stolicu nismo pitali za mišljenje.
Iz gledališta, nama prekrivenog zavjesom, ili smo barem tako mislili svo troje, dopirali su pomalo zastrašujući šumovi.
- Čujete li vi to?
- Što?
- Šumove.
- Ne. Čujem Šum-One i Šum-Njih.
- Maurice, hvala ti na podsjećanju kako u genitivu množine riječi šum postoji lična zamjenica, u množini, naravno.
- Ali ne istog roda.
- Koji ste vas dvojica morončine! Prestanite! Odmah!
- Ali mila…
- Koja ti je to Mila? Ja sam Janja!
- Mrmlj… dobro da se ne vidi niti prst pred nosom… pokazujem ti nešto mila.
- Ma, pokazuj ti toj svojoj Mili što god hoćeš…
- Jesi li sigurna da baš sve mogu pokazivati...
- Sasvim sigurna… pa čak… ili još bolje… pogotovo to čime me misliš ucijeniti… Mila će ti biti zahvalna da joj pokažeš čime raspolažeš unaprijed, a ne tek poslije ženidbe
- Janja?
- Molim Maurice?
- Da li ti je već netko rekao da si zmija?
- Takav kompliment se njoj ne usudi nitko izreći... Joj! Pazi malo, to boli! – vrisnuh držeći se za obraz... kako li ga je samo napipala u ovoj mračuštini?
- Po smradu!
- Smrdim?
- Između ostalog, i to. Da. Smrdiš.
- Ali Janja...
- Ne znam ja tko je Ali Janja, znam za Ali Babu i za Muhamed Alija Sirotanović Jakov Gotovac Pero Budak Mile Kekin... E jebi ga, ne znam niti jednog Kekina više.
- Znam ja. Kekinovog oca. Nego... Sirotanović je bio Sirotković, ne valja ti igra.
- Koji? Alija?
- Ne Jakov.
- Gotovac?
- Ma Jakov Sirotković! – razderah se da me grlo zaboljelo.
- Kakve veze sad Jakov sirotković ima sa svim tim? – upita Maurice.
- Ti si do sada sjedio na ušima?
- Ne, na miru. I da, ja čujem šumove.
- A prije si čuo Šum-One? Otkud sad čuješ baš šumove?
- Zato jer su nam sve bliži.
Kako je to izgovorio, zaista smo shvatili da su se šumovi iz gledališta pojačali. No, barem su se pojačali iz onog smjera gdje bi vjerojatno gledalište bilo da smo se mogli orijentirati, što nam nije bilo omogućeno. Zato ostajem pri tvrdnji da je smjer iz kojeg su dopirali pojačani šumovi istovjetan smjeru u kojem se nalazi(-lo, -t će se) gledalište.
- Kako vam se ovo čini? – upita Maurice.
- Hoće li ti biti dovoljno ako ti velim da mi se baš ne čini dobrim.
- Neće, ali izgleda se se s tim moram zadovoljiti.
- Dobro dečki... zar vas dvojica uvijek morate razglabati svaku, ma i najmanju sitnicu do najsitnijih detalja?
- Moramo! – odgovorismo u glas obojica.
- I ne čini vam se da biste mogli nekome lako postati dosadni?
- A čuj, Neko nam do sada nije uložio prigovor da smo mu dosadni... – započeo sam, a Maurice nastavi:
- ... a da je, mi bismo prestali biti dosadni... zar ne?
- Ma naravno! – suvišno je reći da sam pri tome i namignuo. Suvišno je reći da je pri tome i Maurice namignuo. Znam da je, kao što i on zna da ja jesam... namignuo.
- Teški ste, joj, teški ste do sto đavola!
- Otkud znaš da je sto đavola teško k'o nas dvojica? – dragi Maurice... uvijek spreman na zajebanciju.
- Zapravo ne znam, a kako stvari stoje, puca mi kurac, ako ću i saznati!
- O-ho-ho!?! Janja?!?
- Nemoj ti meni ništa Janja, dosta mi je i tebe i tog tvog demončića, da sam bar podsvijest pustila s lanca, rekla bih majmunčića!
- Koji ti je vrag?!?
- Ti bi zbilja da ti odgovorim na to pitanje?
- Bi.
- I ti Maurice?
- Aha.
- Onda ovako, kad smo već u teatru, budimo teatralni... Svjetla!
U trenutku se, možda će zvučati prejednostavno, ali... ma, kvragu... razdanilo se. U sveopćem blještavilu, kakvo zaista može nastati samo kad je majstor svjetla trijezan već par dana pa zna što radi, pred nama je stajala prelijepa silueta. Oko Janje je plesala svjetlost, a ona sama stajala... ah fuck, to sam već rekao... no – Janja, blještavilo i muk. Šumovi su prestali valjda već odavno, ali sada je muk bio sveprožimajući, zamalo božanski, ako se takav pridjev može dodati vragovima, vražicama i demonima na sceni.
- Gabriele... ne razvlači tog kokota od opisa i slušaj me!
- Kako? Ah, da... opet telad pati...
- Gabriele, ti si kriv za cijelu ovu zbrku, zar ne?
- Pa, kad već na to gledaš na takav način...
- Retoričko pitanje, somino! Dakle, kriv si. Kriv si zato jer si radoznao i želio si znati "zašto sve ide tako kako ide" i osim svega, želio si znati gdje je, zapravo, sve krenulo krivim smjerom. Unatoč tome što je sve krenulo krivim smjerom još na drvetu, makar postoje izvori koji tvrde da nije trebalo izlaziti niti iz oceana, kod tebe je krivim smjerom sve krenulo kad su te poklopila kola sa mrtvacima, iako nisi ti išao krivim smjerom, nego kola, ali to je sporedna stvar.
- Što sad to treba značiti... dobro znam kako sam postao ovo što sam, mene je samo zanimalo...
- Znam... zašto si se htio ubiti, zašto te moj otac izvukao i zašto je uopće izbio rat...
- E to... baš to...
- Pa, da nisi toliko pun sebe to bi znao i bez toga da zaustavljaš vrijeme, gnjaviš Smrt, preokrećeš tokove vremena kao da su plahta na pikniku zaposjednuta mravima...
- Dobro, i sam znam kakve sam sve pizdarije radio, ali...
- Da, zbilja... nisi ti, jadan, svemu tome kriv, već pisac...
- Pa da...
- Je, brus... odavno smo već razriješili kako je Pisac tvoja paranoja...
- Ali... bio je tu s nama... maloprije...
- Nema veze, nebitna činjenica...
- Ali...
- Gabriele... ne kvari mi zaključak, opet nećeš znati na čemu si...
- A jebi ga... ako budeš izvodila takve zaključke, bolje mi je da iskopam kakvog sofista... njihovi su zaključci bar imali puno više pretpostavki, a puno manje zanemarivanja... ovo tvoje je više matematički dokaz...
- Maurice, ne miješaj se... pusti ju da veli do kraja... možda postane jasnije...
- Dakle, Pisac je tvoja paranoja... to smo već rekli. Nadalje, čim si ga upleo, sve je krenulo po zlu, a to znači da si sve skupa sjebao na samom početku priče.
- Ma ne... Janja... nemaš pravo, oprosti... ja znam gdje je Gabriel zeznuo stvar...
- Gdje? – upitasmo oboje u glas.
- U trenutku kada je prvo umro, da bi potom oživio mršaviji i ljepši, iako je to odavno već pokvario obilato upražnjavajući barem jedan od smrtnih grijeha, no, da skratim... – i tu Maurice duboko udahne da bi potom istresao:
- Gabriele, zajeb'o si stvar, usr'o dasku, što god hoćeš, u trenutku kada si sa Piscem sklopio dogovor o tome kako on treba pisati o tebi...
Negdje iz daljine do nas dopre prigušeni pljesak koji nam se približavao popraćen hodanjem kroz redove stolica. Iz tame gledališta, koja se polako izjednačavala sa umirućim blještavilom pozornice, prema nama su dolazili Pisac i Lucifer
- Bravo, bravo, bravo... – tko nam je čestitao, ostavljam za slijedeći nastavak, ovaj je ionako trebao završiti kod zadnje Mauriceove rečenice, ali, neš' ti Pisca...

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.

<	studeni, 2009
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (3)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (5)
Ožujak 2006 (1)
Makni komentare

Copyright © 2006/09. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.